Film „Planina“ rediteljskog para Biljane Tutorov i Petra Glomazića večeras će na Kanli kuli zaključiti 39. izdanje Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala.
Dokumentarac, koji je jedan od najvećih uspjeha crnogorske kinematografije u posljednje dvije decenije, donosi priču o borbi za očuvanje Sinjajevine i intimnu priču glavne protagonistkinje, otvarajući pitanja nasilja nad prirodom i ženama, javnog dobra i patrijarhata, kazali su dvoje autora na današnjoj press konferenciji Festivala, ističući da njihova priča prevazilazi kulturne i jezičke granice.
Tutorov je istakla da je „Planina“ crnogorski film, ali istovremeno i regionalna koprodukcija. Produkcije je vođena iz Novog Sada, uz podršku Filmskog centra Crne Gore i drugih država, dok su u realizaciji učestvovali saradnici iz Hrvatske i Slovenije. Međunarodna podrška, kako je kazala, bila je značajna ne samo zbog finansiranja, već i zbog vidljivosti koju je filmu donijela.
Govoreći o naslovu, Tutorov je kazala da je jedna od ranijih varijanti bila „Majka planina“, dok su se u komunikaciji sa međunarodnim timom odlučili za engleski naslov „To Hold a Mountain“. Na našem jeziku odabrali su jednostavan naziv „Planina“, koji, kako je objasnila, može da nosi više značenja – držati planinu, nositi planinu, imati planinu na leđima, ali i biti planina.
Tutorov je podsjetila da su ona i Glomazić i životni partneri, već sedamnaest godina, navodeći da je i njihova želja bila da kroz film govore o vrijednostima koje smatraju suštinskim.
Glomazićeva fascinacija crnogorskim planinama počinje, kako je kazao, još u djetinjstvu. Dugo je želio da priču smjesti upravo u taj prostor, a ideja za zajednički film sa Tutorov dobila je konkretan oblik tokom njihovih boravaka na planini.
Krajem ljeta 2017. godine, tokom jednog od tih boravaka, saznali su da se među ljudima pronose glasine da bi Sinjajevina mogla postati vojni poligon. To se dešavalo mjesec dana nakon što je Crna Gora postala članica NATO-a. Autori su tada željeli da snime ljude i prostor, ali su se istovremeno uključili u borbu lokalne zajednice stočara za očuvanje planine.
Prekretnica u nastanku filma dogodila se kada su na jednom od skupova upoznali ženu koja će postati glavna protagonistkinja. Pojavila se anonimno, na konju, i održala govor koji je ostavio snažan utisak na Glomazića.
„Bilo je toliko pun emocije i zdravog razuma, pun hrabrosti, da je bilo jasno da ta osoba u sebi nosi cijeli jedan svijet koji vrijedi podijeliti sa cijelim svijetom“, rekao je Glomazić.
Iz tog susreta razvili su se prijateljstvo, povjerenje i višegodišnja saradnja. Upravo je povjerenje protagonistkinje bilo jedno od ključnih pitanja tokom rada na filmu.
Glomazić je opisuje kao izuzetno obrazovanu i načitanu osobu, iako nema veliko formalno obrazovanje, ističući njenu sposobnost da duboko promišlja o životu, kao i slobodu i odsustvo kompleksa koje smatra rijetkim.
Prema njegovim riječima, protagonistkinja je u jednom trenutku prepoznala da kroz film može ispričati svoju priču i učiniti je dostupnom drugim ženama i ljudima koji se bore za ono što smatraju važnim.
„Ona ne shvata svoju priču kao samo svoju i ličnu. To je nešto što je sudbina mnogih žena i mnogih boraca i boraca kroz duga vremena. I da je to važno reći. I da je to nešto što može pomoći drugima“, kazao je Glomazić.
Povjerenje se, kako je objasnio, nije dogodilo odmah, već se gradilo kroz godine zajedničkog rada i borbe za očuvanje prostora. Aktivizam autora i lokalne zajednice odvijao se paralelno sa stvaranjem filma, a upravo je zajednička borba postala jedan od temelja njihovog odnosa.
Ta borba istovremeno je otvorila pitanje javnog dobra i odnosa prema prostoru koji ne bi trebalo posmatrati samo kroz prizmu privatnog vlasništva.
„Zaboravili smo u zadnjih 30–40 godina da nam treba javno dobro, da nam treba javni prostor, da ne može sve biti privatno“, kazao je Glomazić.
Iz političke priče o očuvanju planine film se postepeno otvara i prema intimnoj porodičnoj priči protagonistkinje. Glomazić smatra da se nasilje nad prirodom, nasilje nad ženama i porodično nasilje međusobno povezuju, odnosno da imaju zajedničke korijene.
„Nekako smo uočili da te dvije priče, ta lična i politička i javna, imaju zajedničke korijene, zajedničke uzroke, da se nekako nasilje nad prirodom i nasilje nad ženama i porodično nasilje rimuju i da imaju zajednički korijen u jednom surovom patrijarhatu koji se proteže kroz vijek“, rekao je Glomazić.
Tutorov je kazala da su nastojali da o nasilju govore delikatno i indirektno, ali da istovremeno ne preskoče tabu koji u društvu postoji kada je riječ o toj temi. Tragovi nasilja u priči se, kako je navela, postepeno otkrivaju i protežu kroz nekoliko generacija.
Poseban dio rada bio je i način na koji je priča vizuelno oblikovana. Autori su se inspirisali crnogorskom tradicijom i bojama. Tutorov je kazala da su je boje Sinjajevine podsjećale na boje narodne nošnje, dok su pažnju posvetili i svjetlu i prirodnom ciklusu života na planini.
Kako je film odmicao, Tutorov je počela osjećati i pritisak očekivanja. Podrška koju su dobijali stvarala je odgovornost prema ljudima koji su vjerovali u njihov projekat, ali su, kako je kazala, nastojali da ostanu vjerni filmu koji su željeli da naprave.
„Čovjek brine da ne omane. I nismo sve mogli raditi. Mi smo prosto radili da napravimo film kakav smo željeli, o kakvom smo sanjali, kakav je negdje dugo spavao u nama i polako se rafinirao“, rekla je Tutorov.
Reakcije nakon prikazivanja filma, uključujući one sa Sundancea i drugih festivala širom svijeta, iznenadile su autore. Posebno ih je fasciniralo to što publika iz različitih sredina prepoznaje priču uprkos kulturnim i jezičkim razlikama.
„Vidimo da ova priča, naša priča, sa ovih prostora, zapravo ne poznaje nikakve kulturne i jezičke barijere“, kazao je Glomazić.
Film „Planina“ je svjetsku premijeru imao u takmičarskom programu Sundance Film Festivala gdje je osvojio prestižnu Veliku nagradu žirija za najbolji međunarodni dokumentarni film. Na 32. Sarajevo film festivalu izabran je za najbolji dugometražni dokumentarni film, a na Underhill festivalu dodijeljeni su mu priznanje za najbolji film regionalne selekcije i nagrada publike.
„Sve što s tobom nije u redu“ Urše Menart – priča o usamljenosti, prijateljstvu i potrebi za bliskošću
Govoreći o filmu „Sve što s tobom nije u redu“, koji je prikazan sinoć u okviru takmičarske selekcije dugometražnog igranog filma na Kanli Kuli, rediteljka Urša Menart kazala je da je većinu scenarija napisala tokom karantina i izolacije za vrijeme pandemije COVID-19, kada je postala posebno svjesna koliko su ljudima potrebni druženje i bliskost.
„Nekako, kad sam pratila epidemiju usamljenosti i većinu scenarija napisala tokom COVID karantene i izolacije, shvatila sam koliko nama svima treba to druženje, ta bliskost. I to je to što je nama najviše falilo, to prijateljstvo, to neko spontano ili ono živo druženje“, rekla je Menart.
Smatra da je upravo prijateljstvo tema koja je posebno zapostavljena među mladima, u vremenu u kojem je individualnost sve izraženija, a ljudi sve izolovaniji. Govoreći o usamljenosti, Menart je istakla i razliku između načina na koji se ona može ispoljavati kod muškaraca i žena.
„Puno se priča o muškoj osamljenosti, a u stvari nekako mislim da je ta ženska usamljenost jako zanimljiva. Nekako shvatam da kad smo žene usamljene, to ne izražavamo nasiljem ili bijesom u nekom smislu, nego sve to kao obrnemo na sebe“, kazala je Menart.
Ona je govorila i o „paralelnoj realnosti“ koju omogućavaju društvene mreže.
„Mene jako fascinira ta paralelna realnost koju možemo živjeti. Mislim, mi možemo imati dva života. Jedan ovaj realni život i drugi koji je naša slika, recimo naša online slika“, objasnila je Menart. Posebno joj je zanimljiv trenutak kada dolazi do sudara ta dva života – stvarnog i onog koji postoji na internetu, dodajući da je riječ o nečemu što je danas dio svakodnevice.
Menart je istakla i izazov kako takve teme prikazati na filmu, a da one ne postanu vizuelni spektakl ili nešto neprirodno.
„Mislim da film dosta do sad izbjegava ovakve teme, jer kao nije filmički da neko gleda u telefon. Tako da sam puno razmišljala o tome kako prikazati to, da to ne bude neki spektakl grafikama napravljen, da je to dio, malo kao banalni dio svakodnevnog života“, kazala je Menart.
Montažer Lukas Miheljak govorio je o procesu montaže filma i istakao da nije bilo mnogo scena koje su izbačene iz konačne verzije. Prema njegovim riječima, zbog toga u procesu montaže nije bilo većih problema. Poseban izazov predstavljale su scene u kojima se pojavljuju telefoni, odnosno način na koji ih uklopiti u ritam filma.
„Sa tim telefonima smo se malo zezali, da bi to stvorili neki pravi ritam sa tim“, rekao je Miheljak.
Dodao je da su veliku pažnju posvetili upravo ritmu, kako bi on odgovarao svakodnevnom životu likova.
Kostimografkinji Kristini Savić bilo je prije svega važno da napravi jasnu razliku između dvije junakinje, odnosno da kroz kostime pokaže razliku u njihovom načinu života, ali i mjestu iz kojeg dolaze i u kojem se trenutno nalaze.
„Dosta smo se igrali formom i bojom, jer imamo taj veliki kontrast u boji između njih dvije. Ali imamo i one momente kasnije, kada muža vidimo u Njemačkoj, gdje ubacujemo malo tih svijetlih boja i gdje prosto pokušavamo da je uvedemo u taj Aljin svijet“, navela je Savić.
Kroz boje i kostime, kako je pojasnila, nastojali su da približe dvije junakinje i vizuelno naglase njihovo prijateljstvo. Savić je ukazala da je važan dio koncepta bio i kontrast između Slovenije i Njemačke.
„Imali smo taj koncept u boji između prikazivanja Slovenije i Njemačke, gdje nam je Slovenija bila dosta toplija u boji, dok nam je Njemačka bila dosta hladnija, kroz te neke plave, sive tonove. Prosto da bismo nekako dočarali i opšti feeling samog mjesta, mjesta gdje se nalazi. Tako da, to nam je bio neki glavni aspekt“, rekla je Savić.
Producentkinja Katja Lenarčič govorila je o finansiranju filma i procesu uspostavljanja međunarodne koprodukcije, navodeći da su u slučaju ovog filma od početka znali da će dio snimanja biti potrebno realizovati u Njemačkoj, Holandiji ili nekoj drugoj državi, pa su u skladu s tim tražili izvore finansiranja.
Prema njenim riječima, kasnije su u proces uključene i Srbija i Njemačka, u skladu sa onim što je filmu bilo potrebno u tim državama. Lenarčič je saradnju opisala kao proces koji se razvijao prirodno, kao i da je koprodukcija „prirodno uslijedila“.
„Tako da sam upoznala i Kristinu i to je bilo super. Mislim da je bilo sve prilično organsko“, kazala je Lenarčič.
Film „Crni novac za bijele noći“: Kada jedna prevara otkrije godine laži i izdaja
Koproducentkinja Konstantina Stavrianou, je govoreći o filmu “Crni novac za bijele noći”, koji je prikazan sinoć na tvrđavi Forte mare, kazala da je ideja za film nastala prije mnogo godina, dok su radili na drugom projektu, „Glory“, sa rediteljima Petrom Valchanovim i Kristinom Grozevom.
„Crni novac za bijele noći“ je, kako je objasnila, njihov prvi film inspirisan stvarnim događajem i istovremeno oblikovan kao fikcija. Ideja je proistekla iz iskustva bliskog porodici jednog od članova autorske ekipe, koja je, prema njenim riječima, prošla kroz sličnu situaciju – prevaru povezanu sa putovanjem.
„Ideja je bila da vidimo šta se dešava kada prijatelj stvara cijeli svoj život na nečemu što je ljubav ili što nije govorio, i šta se stvara pod tim“, kazala je Stavrianou.
Pojasnila je da je motiv prevare bio polazna tačka za priču o paru koji nakon mnogo godina zajedničkog života počinje da otkriva međusobne prevare i druge tajne. Upravo kroz pokušaj da riješe posljedice jedne prevare, supružnici se suočavaju sa stvarima koje su dugo ostajale prećutane.
Film tako, pored same turističke prevare, otvara pitanje koliko neizgovorenih laži i izdaja može da postoji unutar jednog dugogodišnjeg odnosa – i šta se događa kada one konačno izađu na površinu.
Koproducentkinja Irini Vougioukalou istakla je da priča filma može biti bliska publici širom svijeta, a ne samo u balkanskom i evropskom regionu.
„Za mene je vrlo zanimljivo što ova priča može privući svakoga. Dakle, ne samo balkansku publiku i ne samo Evropu, već i ljude preko okeana. Jer je zaista nešto što se svima može desiti“, kazala je Vougioukalou.
Kako je navela, film nije samo priča o prevarama i temama koje se mogu povezivati sa ovim regionom, već se bavi i širim pitanjima – onim što ljudi govore, ali i onim što prećutkuju i zadržavaju za sebe.
„Nije samo o stvarima koje su nama poznate, poput mita ili prevara koje su povezane sa našim regionom, već je šira i odnosi se na to šta govorimo, šta ne govorimo, šta zadržavamo za sebe i kako to utiče na naše živote“, rekla je Vougioukalou.
Svečanom dodjelom nagrada i projekcijom filma „Planina“ večeras će biti zaključen 39. Filmski festival Herceg Novi – Montenegro film festival. Ceremonija na Kanli kuli počinje u 21 čas, kada će biti objavljeno kojim ostvarenjima će pripasti ovogodišnje nagrade.
