Prvi put nakon dužeg vremena se bojim nečega što nije banalnost poput straha od zubara, visine ili krvi. Bojim se za sigurnost ljudskog tijela i duha. Prvenstveno ženskog, ali da ne griješim dušu nasilje se dešava svuda i svima. Nisam ranije imala toliku bojazan da izađem noću sama, prepješačim par koraka u dijelu gdje nema rasvjete, sačekam posljednji noćni autobus kao ovih dana. Sada mi više nije svejedno.
Živim u Beogradu već skoro pet godina i naslušala sam se svakakvih svinjarija, ali ono što je nedavno otišlo u etar (neću eksplicitno izgovarati o čemu je riječ jer svi znamo) prevršilo je svaku granicu ne ukusa već osnovne ljudskosti i savjesti. Ne znam da li me više pogodio taj gnusni „izvještaj“ (ako se to tako može nazvati) ili komentari pojedinaca na društvenim mrežama ispod sadržaja koji žestoko kritikuje promovisanje silovanja i drugih sličnih zločina.
Do prije samo par sedmica organizovane su litije širom grada kao znak protesta protiv Parade ponosa. Pozamašna grupa muškaraca, žena, crkvenjaka i čak porodica prošetala je centrom noseći ikone, zastave, krstove i transparente sa porukama koje su blago rečeno užasavajuće. Ne gledam televiziju, ali sam preko društvenih mreža ispratila taj spektakl obučen u ruho parole „štitimo porodične vrijednosti“. Ok, šta čini jednu prosječnu porodicu? Otac, majka i djeca. Šta biva ako majka trpi nasilje koje između ostalog može biti i seksualno? Da li će iko stati u njenu odbranu? Pozvati policiju? Ne bih rekla.
Cure, onog momenta kad se udamo zapečatile smo svoju sudbinu. Nemamo prava da se žalimo, jer smo ga same birale. Ne smije da se desi da odbijamo vođenje ljubavi, jer pobogu muž nam je. Da ne pričam o batinama i psihičkom maltretiranju koje je privatna stvar svakog para i niko tu ne treba da se miješa. Za ovako nešto se ne litijaši i ne postavlja se dobro znano pitanje „kako ovo da objasnim djeci“. Slatka ironija zar ne?
Šta biste, o velikohrišćanska maso, rekli na to ako vaša ćerka ili bilo koja ženska osoba koju poznajete doživi napad od čovjeka koji je postao zvijezda u medijskom prostoru? Tresem se od nelagode dok uopšte pišem ove redove. Kako smo kao društvo dogurali dovde? Gdje je pobogu zapelo? Ulazim na instagram profil jednog momka kojeg pratim, a koji je šerovao i ukazao na par komentara ispod videa gdje jedna djevojka proziva monstruozni intervju objavljen prije koji dan. Citiraću, mada mi se želudac okrenuo za 360 stepeni. „Koga da branimo? Žene koje nisu u stanju da drže noge skupljene do braka? Same su odgovorne za svoju bezbijednost“.“Silovanje nije ubilo nijednu ženu, bavite se nepostojećom klasnom borbom“. „Sad niste samostalne lavice, sad vam treba zaštita, smeta vam što je čovjek stariji, da čujem koja bi se bunila da je siluje taj i taj glumac“. Vidite li poentu? Želim da vjerujem da su ovo samo pojedinačni bolesni slučajevi, skriveni iza lažnih profila sa osjećajem da mogu da pišu šta god žele bez posljedica. Ali ne znam da li je tako. Dovoljno je da samo jedna osoba ovako razmišlja pa da vam se zaledi krv u žilama.
Senzacionalizam ne bira, sve je dozvoljeno zarad pregleda, šerova, klikova. Svačija patnja se može eksploatisati. Recite vi meni sada, zbog čega? Zbog sirotinje koja će kupiti te vražje novine i zabezeknuto čitati bljuvotine kao da se radi o najslasnijem traču sa estrade? Da li je tiraž vrijedan ponovnog proživljavanja trauma nekih žena kojima se desilo ono najstrašnije? Osim toga, da li je poruka ovakvih komentara da žena mora da zna makar tri borilačke vještine i posjeduje suzavac da bi otišla do prodavnice? Neosjetljivost je pogubna koliko i neizlječiva bolest sa smrtnim ishodom morala i empatije. Medijski prostor je odavno postalo blato u koje nije pametno zagaziti. Odavno više nema filtera i medijske pismenosti. Ljudi se pecaju na boldovane naslove, urednici pijuckaju krv i lešinare po tragedijama, jer one garantuju odjek i profit.
Kažu neki, živimo u svijetu gdje ne daj bože da imaš žensku djecu. Ne shvataju da nije problem u ćerkama već isključivo u sinovima zadojenim idejom da se moć pokazuje iživljavanjem nad slabijima. Umjesto da im se poturaju nekakve tradicionalne vrijednosti, brani pokazivanje slabosti i huška na fizičke obračune i mržnju treba im se posvetiti da nauče šta znači ono čuveno „čojstvo i junaštvo“ kojim se neki ponosito kite i da ne koriste feminizam kao opravdanje zašto se prema djevojkama i ženama ponašaju kao da su im vreće za udaranje. Svim srcem se nadam poboljšanju ovoga našeg društva u kojem ćemo možda nekad naći dugo željeni mir, sigurnost i osnovnu pristojnost. Mada se ta nada graniči sa idealizmom pa možda bolje da ostavim makazice u torbi. Za svaki slučaj.
