Muzički producent, kantautor, video meštar, Novljanin Ivan Ivo Martinetti, otišao je za Kaliforniju još 1996. godine. Otada stvara svoj život i muziku, traga za smislom, sanja o povratku kući dok posljednjih godina, uglavnom, provodi na dalekom Tajlandu, na ostrvu Koh Pha Ngan.
Poslije pet godina pauze došao je u rodni Novi, u zagrljaj roditelja, Mire i Zora, prijatelja, grada.
„Nakon 28 godina istraživanja golemog svemira i susreta s bezbrojnim dušama koje su sebe nazivale prijateljima, shvatio sam da se ništa ne može uporediti s ljubavlju i brigom koju osjećam kad se vratim kući. To je ljubav tako duboka da se ne može opisati zemaljskim“, opisao je Ivo svoj ponovni susret s domom.
Ovih dana koristi svaki tren za opuštanje i uživanje u hrani, ribanju, razgovorima, s roditeljima i dragim mu Novljanima. Podsvjesno i u traganju za Herceg Novim kakav je bio osamdesetih godina prošlog vijeka.
Ivo nam je sa Tajlanda bio sagovornik 2020. godine. Pošao je tamo iz Los Anđelosaa i na rajskom Kristalnom ostrvu ga je „zarobila“ korona. Ostao je do danas, zarobljen muzikom i lijepim ženama, priznaje kroz osmjeh, dok razgovaramo u novskom pubu Got.
„Mnogo je bolje sada tamo, kao kod nas što je bilo osamdesetih. Nema nikakve žurbe, na plaži si, viđaš prijatelje svaki dan ako želiš. Ne radi se tako puno, mada ima ljudi koji rade previše, ali cilj je da se ne radi mnogo. To je mjesto gdje se još uvijek može lijepo živjeti. Ne znam koliko će to da traje. Jer, ostrvo je „eksplodiralo“ tokom korone, u ekonomskom smislu. Grade se vile, hoteli, putevi, koji prije nisu postojali. Dolaze stranci, prave se pare, Izraelci, Ukrajinci, Rusi…“
Muzika, more, nostalgija…
Ivo nastoji da se bavi više muzikom nego ranije. Imao je problema sa glasom, ali je, kako priča, uspio da sačuva glasne žice i naučio kako da pjeva, zahvaljujući prijateljici Ruskinji. Nije mogao da vjeruje da je poslije prvog časa pjevao bolje i bez povreda.
„Na Tajlandu imam svoj studio, produciram pjesme za druge, širom svijeta. Neko mi pošalje zadatak pa to napravim za njih. Ljudi dolaze na ostrvo koji hoće da snime neku pjesmu. Imamo bendove gdje sviramo moju muziku, balkansku muziku koju nikad nisam svirao prije, niti sam bio zaintersovan , ali tamo mi je baš intersantno, jer publika ima dugačiji odnos prema toj vrsti muzike. Mada bez Balkanaca u grupi nema puno žara. Tokom sezone bude dvadesetak ljudi iz zemalja bivše Jugoslavije, iz Crne Gore samo je nas troje da živimo na ostrvu i družimo se“.
Napisao je do sada preko 400 pjesama, koje nisu snimljene.
„Pravio sam ih godinama, snimao samo matricu.. zaboravio sam dosta taga. Nema šanse da se to snimi ni u najprofesionalnijem studiju toliko puno pjesama, ali biram pa neke, ipak“ izbacim“.
Posebno mu je draga „Što je barka bez mora“, koju je napravio odavno, i refren mu se stalno vrtio u glavi.
„Kada je Natalija Preočanin uradila pjesmu za Zora i Miru „Blago domu“, kada sam pročitao te riječi, sjetio sam se refrena „Što je barka bez mora i završio sam je za pet minuta. Uvijek misliš na Herceg Novi. Otišao sam prije 28 godina odavde. Nostalgije ima puno i volio bih da se vratim, vazda razmatram tu mogućnost, ali bojim se malo. Ne želim da budem negativan, ali nema ovdje podrške i vizije. Ne mislim da treba Vlada da plaća, nego iza kreatora koji promovišu grad, grad bi trebalo da stane, nebitno koje si vjere, koje nacije…“
Upravo je snimio još jednu pjesmu i izvukao je iz svog fundusa. Na italijanskom je, zove se „Mascherati“( „Maskirani“) .
„Pjesma „Mascherati“ je zapravo o Herceg Novom i mojoj porodici, mama svira pjate, tata trubu, svi smo muzičari, ljudi sa mora. Pominje se lijepi grad koji je vazda tu iskren i otvoren za nas i čeka nas. Pominjr se i čisto more, riba, februar kada smo svi isti maskirani, ali kad skinemo maske onda se razlikujemo…“
Ne želi nikakav estradni uspjeh, poput učešča na nekim festivalima ili Evroviziji, jer „to zvuči kao velika glavobolja“.
Dom je Herceg Novi
Ivan bi radije da bude ovdje gdje mu je dom, gdje je kao dijete, nego da ostane na Tajlandu ili u Los Anđelesu. Samo je jedan dom, a za njega je to Herceg Novi i Crna Gora.
„Nikada se to nije promijenilo. Nikada nisam osjetio da sam doma u Kaliforniji, na Tajlandu, tamo je samo neka duga vakanca“.
A Herceg Novi se mijenja, to takođe dobro primjećuje. Iako…
„Rupe su iste na nekim mjestima na trotoarima kao i prije dvadesetak godina. Prijatno me iznenadilo kad sam u MUP-u vadio neka dokumenta, zatekao sve ljude nasmijane, otvorene, ljubazne… A upravo to nam nedostaje. Prenose mi iste utiske i prijatelji i poznanici koji su provodili odmor u Crnoj Gori, oduševljeni su, ali kažu ljudi nisu nasmijani, žale se i da je skupo, te da su morali da plate nešto ekstra da bi se riješio problem na plaži, parking…“
Ni u Beču osoblje nije baš ljubazno, priča nam zgodu kada je na putu za Crnu Goru, poslije deset sati avionom iz Bankoka sletio rano ujutru u Beč. Htio je da popije kafu u nekom kafeu na aerodromu, ali konobarica je bila veoma drska i neprijatna.
Ivan će uskoro da se vrati na Tajland i muzika je nešto što će uvijek biti njegov fokus. Planira i druge pjesme sa ocem Zorom, članom legendarnih „Exodusa“. Za koji dan će ih publika slušati i gledati na Škveru. Biće gušti.
