Od prekaljenog prosvjetnog radnika, člana Matice crnogorske, UBNOR-a i antifašista Herceg Novog, hroničara, vjernog prijatelja, do brižnog supruga i oca, Krsta KIka Kosića, oprostili su se danas na komerotivnoj sjednici u Ogranku Matice crnogorske brojni sugrađani, prijatelji, kolege, rodbina.
Govoreći u ime hercegnovskih antifašista Sveto Baković je podsjetio da je Kosić rođen u podorjenskom selu Svrčuge davne 1938. godine, u predratnom vremenu, u oskudici i neizvjesnosti, uz pucanje pušaka, paljevinje i stradanja.
“To ga je jasno opredijelo da i u mirnodobsko vrijeme ostane posvećen antifašističkim vrijednostima i to na najbolji mogući način. Lična iskustva i priče prijatelja je strpljivo zapisivao i ostavljao novim generacijama za nauk”, kazao je Baković napominjući da je u njegovoj knjizi “Svrčuge selo revolucije” iznio samo činjenice o svom rodnom selu.
Kosić je dao nemjerljiv doprinos UBNOR-u Herceg Novog kako u pisanim dokumentima takoi savjetima.
“Ostaje nam dužnost i obaveza da nastavimo njegovim stopama i odbranimo domovinu od raznih nasrtaja onih koji bi revidirali istoriju”, kazao je Baković.
Kiko je bio vrhunski profesaor i vrhunski pedagog, ali je prije svega bio veliki, veliki čovjek, kazao je u ime prosvjetne zajednice i Srednje škole Ivan Goran Kovačić, Srđan Terzović.
“Bio je to čovjek neiscrpne energije, pozitivne, najbolje i najljudskije. Kada ga sretnete dan vam je morao biti lijep, jer je on prenosio pozitivnu energiju svima. Razmišljajući o svim našim susretima, komšijskim i profesionalnim, zaključio sam da se nikada nismo sreli a da me Kiko nije dočekao njegovim širokim, ljudskim osmjehom i toplom riječju. Pored svih životnih nedaća, uvijek je zadržavao i prenosio to pozitivno”, kazao je Terzović podsjećajući na Kosićev težak životni put.
Osjeto je što znači ratno djetinjstvo, nemaština i ratne nevolje, međutim, to ga nije slomilo. Učinilo ga je jakim za čitav život, ustvrdio je Kosićev kolega, podsjećajući da njegovo školovanje od Mokrina, Herceg Novog, preko Kosovske Mitrovice, Rijeke, gdje je završio studije fizike i elektrotehnike među najboljima u generaciji. Ali, zov zavičaja, kazao je Terzović, vratio ga je u svoj Herceg Novi. U Srednjoj školi “Ivan Goran Kovačić” radio je kao omiljeni profesor za generacije đaka i kolega. U Zavodu za školstvo je stekao penziju. Posvetio se onda pisanju i istraživanju istorije, onom što je najviše volio, kao i svoje selo Svrčuge.
U ime SUBNOR-a i antifašista Crne Gore, Kikov veliki prijatelj Dragan Mitov Đurović, rekao je da je dugih 88 godina Kosić ispisivao na najčasniji način kao dijete u ratu, kao momak u miru i kao častan čovjek do potonje ure.
“Ta knjiga života ima svijetlih stranica, a na prvoj svakako može stajati stara crnogorska poruka: “Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi, što kroz život tiho i nečujno gaze kao da nogom stupaju po pamuku, a oči naše nikad ne opaze ni njih, ni njinu tihu radost ili tugu”. Pjesnik nije poznavao Kika, ali po pjesmi smo ga prepoznali. To je bio životopis našeg dragog Kika, tehničara i pomorca i prosvjetnog radnika, savjetnika i inspektora, ali prije svega i poslije svega, časnog roditelja, druga, prijatelja i nadasve od prve do potonje ure borca za prava svakog čovjeka na planeti, bez obzira na vjeru, naciju i kožu. Kao da nije pripadao ovom vremenu, a živio je u nekoliko država.One su mijenjale ime, ali Kiko nije mijenjao svoj častan put”, kazao je Đurović.
U emotivnom oproštaju od oca Mirko Kosić je rekao da mu Kiko nije nikada predavao fiziku, ali jeste ukazivao na sve druge životne vrijednosti.
“Ono što ja znam o njemu, to je da je od malih nogu bio na pravoj strani dobročinstva. Bio je kontraverzan u jednom smislu, nikada nije htio da se eksponira, ali kao profesor je imao dužnost da predaje i obrazuje generacije. Druga kontrovarza je bila što bi govorio kada bi ga neko oslovi profesorom, da je samo profesor u učionici. Ali, ipak, je njegov život bio uvijek edukacija”, istakao je Mirko Kosić, prisjetivši se i jedne anegdote sa Kikovog profesorskog časa. Zahvalio je na svakoj lijepoj riječi i misli o njegovom ocu koji je, kako je kazao, uvijek išao polako, ali je daleko stigao.
Vječna kuća Krstu Kiku Kosiću biće od danas u rodnim Svrčugama.
