Generalna skupština UNESCO-a ustanovila je Međunarodni dan maternjeg jezika 21. februara 1999. godine da bi ukazala na zaštitu i značaj jezičke raznolikosti i kulture.
Maternji jezik govori o našem porijeklu, kulturi, tradiciji i čini nas jednistvenima. Obilježavanje ovog dana vodi ka uvažavanju i poštovanju jezičke raznolikosti.
Cilj obilježavanja je promovisanje jezičke kulture, raznolikosti i višejezičnosti.
Prema procjenama, u svijetu gotovo svakodnevno nestane po jedan jezik. Najviše su ugroženi oni s malim brojem govornika i jezici koji pripadaju malim zajednicama. Upozoravajući na to da je jezička raznolikost i danas ugrožena, UNESCO je saopštio da više od 40 odsto svjetskog stanovništva nema pristup obrazovanju na jeziku koji govori i razumije.
Na inicijativu Bangladeša, ovaj datum se vezuje za odavanje počasti studentima koji su ubijeni u Bangladešu 21. 02. 1952. godine tokom protesta zbog nemogućnosti korištenja bengalskog jezika kao zvaničnog, iako je ovaj jezik koristila većina stanovništva.
Članice organizacije UN za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) obilježavaju ovaj dan kako bi ukazale na značaj poštovanja osnovnog ljudskog prava koje nam obezbjeđuje da možemo u svim prilikama da se koristimo svojim maternjim jezikom, a time i da njegujemo jezičku kulturu zajednice kojoj pripadamo.
Crnogorski jezik je službeni jezik u Crnoj Gori od donošenja Ustava, a u članu 13 zapisano je i da su u službenoj upotrebi srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik.
Dogovorom političkih partija u parlamentu, u septembru 2011. o imenu jezika tj. nastavnog predmeta u obrazovnom sistemu, jezik se zove “Crnogorski, srpski-bosanski-hrvatski jezik i književnost.”
U kolokvijalnom govoru i svakodnevici najčešće se koristi naziv maternji jezik. No, pitanje jezika i imena jezika još nije kvalitetno i trajno riješeno u Crnoj Gori.
