U središtu kulturnog života Herceg Novog je Dvorana Park. Ova sala za priredbe, otvorena 1987. godine, spaja atmosferu teatra sa otvorenošću doma kulture. Pomalo nagrizena vremenom, ali upravo se ovdje susreću generacije, ovdje se prepliću lokalne inicijative i nastupaju međunarodni umjetnici.
U tom posebnom ambijentu, mezzosopranistkinja Amanda Stojović, porijeklom iz Herceg Novog, vratila se u svoj rodni grad i pozvala publiku na koncertno veče „Canti del cuore“. Bio je to program koji je od prvog tona bio obilježen snažnim emocijama.
Stojović je osvojila toplom i bogatom srednjom lagom, a umjela je da impresionira i suptilno obojenom dubinom. Lirski pasaži razvijali su meku, pripovjednu zvučnost, dok su dramatični trenuci dobijali na intenzitetu i izražajnosti, ne gubeći pritom eleganciju. Već na početku opčinila je publiku rjeđe izvođenim „Ave Maria“ Giulija Caccinija, u odnosu na poznatije verzije Johanna Sebastiana Bacha / Charlesa Gounoda i Franza Schuberta. Intimna prisnost ove interpretacije gotovo je zadržala dah u sali.
Uz Barbierijevu „Canción de Paloma“ iz zarzuele „El Barberillo de Lavapiés“ unijela je temperamentnije tonove, da bi potom seguidillom iz opere „Carmen“ dodala dašak koketerije. Na kraju je, uz „Over the Rainbow“ Harolda Arlena, povela publiku na vokalno putovanje iza duge, lebdeći između čežnje i nade.
Uz nju je nastupio tenor Žiga Kasagić, koji je svoj ulazak arijom „Ombra mai fu“ iz opere „Serse“ u početku oblikovao pomalo suzdržano. Ipak, početna rezervisanost ubrzo je ustupila mjesto većoj scenskoj prisutnosti. Kálmánova „Komm Zigány“, otpjevana na srpskom odnosno hrvatskom jeziku, bila je poseban doživljaj već i zbog teksta neočekivanog za njemačko uho. Sa malom bocom vina kao rekvizitom, Kasagić je pokazao i dozu glumačkog šarma; njegov pun, snažan tenor sada je došao do punog izražaja. U „O Sole mio“ slovenački tenor je uvjerio prije svega prodornošću i sjajem tona nego izraženim lirskim mekim zvukom, ali je ta robustna energija itekako odgovarala patosu ove napolitanske pjesme.
U duetu „La ci darem la mano“ iz opere „Don Giovanni“ oba umjetnika su osjetno harmonizovala. Njihovi glasovi stopili su se u uravnotežen dijalog koji je prenosio i zavodljivost i lakoću. Ovu poslasticu ponovili su na kraju kao bis.
Dvoje solista pratilo je hrvatsko kamerno orkestarsko udruženje Collegium musicum Ragusinum iz Dubrovnika. Pod dirigentskim vođstvom Slobodana Begića nastao je muzički dijalog koji je glasove nosio nijansirano i istovremeno ih osjetljivo uokvirivao.
I orkestar je dobio niz solističkih trenutaka. „Intermezzo Sinfonico“ iz opere „Cavalleria rusticana“ Pietra Mascagnija stvorio je istinski trenutak jeze: gudači su razvili širok zvučni luk koji je oscilirao između bolne slatkoće i tihe dramatike. Nakon poletne interpretacije „Adiós Muchachos“ Gerarda Matosa Rodrígueza, valcer br. 2 Dmitrija Šostakoviča prerastao je u još jedan instrumentalni vrhunac večeri. Begić je iz svog, većinski ženskog kamernog orkestra izvukao pomalo opojnu slovensku težinu, ne zanemarujući pritom lakoću koju ovaj valcer istovremeno zahtijeva. Upravo u tom napetom balansu između melanholije i plesne elegancije ležala je posebna vrijednost ove interpretacije.
Za Herceg Novi, ovo je bilo posebno koncertno veče.
Tekst i foto: Marc Rohde
