Bila je sredina devedesetih, vrijeme ne baš sjajno za djetinjstvo, a opet baš tako dobro za djetinjstvo. Mislim da sam se prvim koracima jedinstva dijalektike učio baš tada. U doba kada su se miješali miris baruta i soli, miris svježe ribe i straha, živjelo se skromno. Ipak je, nekako, iz tih tmurnih vremena umio da se iznjedri oblak bezbrižnosti, koji je sve nas, klince iz naselja što smo ga zvali Arena, štitio od zla.
Neki dan sam, na šetalištu, sreo druga iz tog djetinjstva, koga viđam prilično periodično. Lozu po lozu, probili smo onu opnu koja se za dvadeset i kusur godina između nas isprepletala i našli se u posljednjim analognim godinama dvadesetoga vijeka.
Prisjetio se on, kako je nekad, jednoj od bivših djevojaka prepričavao tomsojerovske epizode iz Arene.
„Ma daj, to je nemoguće, ti si to previše romantizovao“ kazala mu je tada, a on se meni žalio, želeći da u mom sjećanju pronađe potvrdu da su se stvari dogodile baš tako, kako joj je prepričavao.
I nema tu, vjerovatno, ničeg drugačijeg od onoga što su djeca toga doba živjela. Pa ipak, u Areni, nedaleko od najfrekventnijeg dijela Herceg Novog, vezao se goblen od uspomena, što su se decenijama kasnije raznijele po svjetskim morima, i kopnima.
Sjećaš li se, kažem mu ja, kako smo u vrijeme hiperinflacije, vikendima čučali ispred zgrade Opštine, čekajući građansko vjenčanje i da kum odriješi kesu.
„Kume, izgore ti kesa“ tako smo se drali uglas, a kum je već pripit bacao punu kesu novčića, oko kojih smo se tukli sa drugim dječjim klanovima. Nekad je, naša dječačka zarada bila veća od plate roditelja. Oni su nas kritikovali što to radimo, ali je naš džeparac često umio da zakrpi mjesec sa bocom ulja i kobasicama iz Centroproma, što su jedine ostale na rafu da venu.
Jedne smo noći, pune turista, ošacovali tezgu punu igračaka, iz koje je nestao dnevni pazar. Otkačen katanac primjetio je njegov brat, pa smo pod okriljem noći, opustošili zvrkove, slagalice, sprave za balone od sapunice i gomilu slatkiša namijenjenih imućnijim turistima.
Kada su jedne noći kriminalni obračuni u kazinu završili otimanjem novca, mi smo bilijarske kugle i štapove izdijelili među sobom.
Skidanje znakova, kapica sa automobila i rat duvaljkama u koje smo stavljali bobice od palme, bila je prilična svakodnevica.
A onda su nam oponašanja odraslih dosadila. Mi, iz male novske favele, bili smo vaspitani da se javljamo starijima, pomažemo nemoćnima, i poštujemo kućni red.
Bili smo djeca koja su umjela da smisle odbojku balonima od sapunice, trku papirnim avionima, frizbi sa gola na gol. Na rođendanima smo razmjenjivali svesku i olovku, upisivali se jedni drugima u leksikone i nikada nismo vjerovali da ćemo postati generacija koja će o tome pisati sa nostalgijom.
Nevjerovatno je kako dvadeset i kusur kopnenih godina nisam razmišljao o tome što je moj drug, u slučajnom susretu, sublimirao u jednoj rečenici.
„Mi smo bili mladi gladijatori, nevjerovatno je da se to naselje gdje smo smišljali sve te igre, nosilo ime Arena“ kazao mi je.
Godinama kasnije čitao sam Dječake Pavlove ulice, Sinjeg galeba i u svima njima vidio Joca, Moma, Milana, Ena, Mira, Ivanu, Rajka, Uroša, Fića, Mladena, Damira, Natu…
„Pišeš li nešto novo?“ pita me drug tada.
„Nešto mi ne ide“ kažem mu.
„Napiši nešto o Areni“ kaže.
I eto, samo riječ, dvije.
Herceg Novi ne nedostaje kao što ti nedostaje san. Ne liči na neko pubertetsko nedostajanje raskinutih ljubavi. Ima nečeg uzvišenog u tom nedostajanju.
Kad se po tmurnom kontinentalnom danu, zadimljenom od sirovih drva što nagaraju u pocjepanim šporetima, nađeš usred „landlocked“ prostora, tu počinje da se veze neka nevidljiva pupčana vrpca što nas sve spaja sa rodnim gradovima u kojima već dugo nismo.
Povučeš se u taktove Ele Ficdžerald i naizgled laganu Kaporovu prozu, pa razmišljaš o onom pogledu na Jezerski vrh, gdje spava Rade Tomov u vječnoj kući.
Kad to nedostajanje preraste u novembarski nokturno, u kom se miješaju lirske insomnije i molski tonaliteti, dođe mi da izađem iz sopstvene kože i šetam tako nag do besmisla i natrag.
Autor, saradnik Novskog portala, Nikola Marković, Niš
