Drugo, dopunjeno izdanje knjige “Palasturine kartoline” Milana Miša Brajevića, u izdanju JUK Herceg Fest predstavljeno je sinoć u bašti Kuće nobelovca Iva Andrića, u okviru programske edicije „Novski val”.
Dopunjeno izdanje ima 12 novih izgubljenih kartolina o gradu, ljudima i događajima, koje Brajević uspio da otrgne od zaborava i vherno prenese
“Kada je pred nama bilo prvo izdanje “Palasturinih kartolina” – govorili smo da je to jedinstveni vodič koji će svakome ko ga pročita oplemeniti pogled na Herceg Novi, a poznate ili sasvim nepoznate storije postaće nezaboravno iskustvo. Govorili smo da je to i nesvakidašnja istorija Novog, pouzdan putokaz do onoga što se dešavalo na javnim scenama grada, ali i iza kulisa. Junaci priča bila su znamenita novska zdanja ali i znameniti ljudi, bili su važni događaji, ali i anegdote, bile su zaboravljene riječi ali i oni koje smo svakodnevno susretali kao dobre komšije ili gradske oriđinale. Bio je to iznenađujuće vješto uređen porodični album jednog grada, emotivni vremeplov. Sve to nije promijenjeno, na radost čitalaca ni u kartolinama dopisanim za drugo izdanje”, kazala je Vitka Vujnović, ukazujući na nove kartoline kojom je Brajović smjelo i vješto slikao Herceg Novi.
Sve počinje sa “E, ke nova, đe si” , pa uz poznate storije kako je raslo brodogradilište u Bijelojnod Pijavice do kompanije za remont mega jahti Adriatik 42. Nova je i kartolina “Biblioteka i naš knjižničar Momo”
“Izdvajam nove kartoline – onu o nedosanjanom snu o bazenu na Škveru Bogdana Nenadovića, ali i storiju s naslovom “Pusto tursko”, Milan ne propušta da bilježi porijeklo riječi koje su se odomaćile u našem jeziku, pa tako otkrivamo i one za koje nismo znali da su porijeklom sa orijenta, tu su toponimi Karatoč, Kanli kula, Karača, Dizdarica, Predivan, Jok megdan, Bajer, Tatar bašta ili bašča i mnogi drugi…Tu su i “Vojo s one bande štafelaja”, “Vjetar puva po krajini novskoj, “Vrata od Novoga grada”, “Laforest”…
Dragan Mitov Đurović kazao je da je Brajević napravio monografiju grada njegove mladosti i života, neklasičnu, atipičnu, i dokazao nešto što znamo, a to je da su gradovi kao ljudi. Imaju svoju mladost i svoju vremešnost, samo što gradovi ostaju, a ljudi odlaze.
“Kao što Aleksandar Leso Ivanović reče rijeka teče, teče i ostaje, ljudi stone, postoje i odlaze. Odlaze ljudi, ali ostaje trag. Mišo Brajević je krenuo iz svog grada svojim putem, ne uatabanim, nego svojom stazom. Moglo je sve da se desi, svi susreti i gradovi, ali sudeći ne samo po ovoj knjizi Mišo je Herceg Novi uvijek nosio sa sobom. To je za duboko poštovanje”, kazao je Đuroović ukazujući na posebnu vrijednost što je Brajević u ovoj knjizi sačuvao jezik, novski, bokeški…
“A jezik je kao izvor. Ima ga nema ga. Ali, kad nestane jezik nestaje kraj, odlaze ljudi… Mišo ovom knjigom ne dozvoljava da jezik umre, on se bori za jezik, on govori jezikom svoga kraja, jezikom svoga djetinjstva”.
Autorov prijatelj, Boro Mračević, podsjetio je da Mišo Brajević skoro šest decenija živi u Podgorici, ali duša i srce su mu u Novome.
“Znamo to u pričama, svakodnevnim telefonskim pozivima. Vidio sam njegov đardin, onu divlju, ljutu naranču, ima žižulu, ima šipak i ne bilo kakav nego morinjinski…Šest decenija biti u Podgorici na najodgovornijim funkcijama veliki su izazovi i mogućnosti, a Mišo je ostao kakav je i bio čestit, poštan, vrijedan, novski, svaku riječ govori kao da je juče otišao iz Novog”.
Mračević je ukazao na još jedan detalj koji pokazuje Brajevićevu ljubav prema Novom, u teškim godinama za Jadran kada su se borili da klub opstane:
“Pozvali smo ga i pitali bi li bio predsjednik Jadrana, rekao je-Da ste me pitali da budem predsjednik Opštine razmislio bi, a za Jadran pristajem odmah”.
U Mišovom magazinu sjećanja
Zahvalan svima koji su uveličali i došli na promociju, kao i izdavaču “Herceg festu”, Brajević je kazao da mu je čast biti u Kući nobelovca, da ima čak tremu, iako je to njegov komšiluk.
“Sjor Iva sam upozano daleke 1962.godine, pod kraj zime, na jednom prijemu u malom salonu hotela Boka, koji je uz prisustvo najuglednijih Novljana organizovao predjsednik Opštine, Petar Ćurić. Taj događaj niko do sada nije zabilježio. Godine prolaze, a u nekom starom magazinu sjećanja raste deponija zaboravljenih događaja, ljudi, stvari,običaja, riječi. Knjiga pred vama je pokušaj da neke od njih kroz kratke priče sa vama izvučem za svjetlo dana. Otvarao sam bezbroj starih škrabija i kašeta i iz njih izvlačio ono tipično novljansko” , objasnio je autor kako su nastajale “Palasturine kartoline”.
Ipak, nije siguran što je napravio. Završeni rukopis je dao da ga pogledaju Zuvdija Hođžić i Stevan Koprivica. Dobio je laskave ocjene i tek je onda dao da se knjiga štampa.
Sada se oba izdanja čitaju u preko 700 novskih domova, a u njima je 46 slika iz našeg grada kojim defiluje preko 600 naših sugrađana svih profila i zanimanja. Tu je i preko 100 raznih ilustracija, od Džumhura do učenika bivše Umjetničke škole. Među njima, na početku knjige je stara jugoslovenska poštanska dopisnica. Ona upućuje na pitanje- kada smo posljednji put nekom napisali dopisnicu ili pismo, uzeli uopšte pero u ruke?
Kod priče o mulu je ilustracija Herceg Novog, grafičkog umjetnika, Bogdana Kršića, koju je uradio kao novogodišnju čestitku za Josipa Broza Tita 1979. godine i koja se prvi put objavljuje, a Brajović je dobio kao ambasadorski poklon.
I treća je ilustracija Adorijana Mađara, u kojoj su tri kuće na Kršu, kojih više nema i sada su sada velike zgrade.
“Uz tekstove sam zabilježio i preko 70 receptura jela koja se parićavaju u nas,uz po neki sa strane. Tu je i preko 650 riječi iz narodnog govora novskog kraja, a nalaze se u kartolinama, koje se malo upotrebljavaju, ili su skoro iščezle iz govora”, naveo je Brajović, podsjećajući da je objavio prethodno sedam knjiga posvećen riječima. Dvije sa riječima iz novskog kraja, dvije sa riječima iz naropdnih govora Crne Gore, pa iz pljevalsjkog kraj, iz Podgorice i iz narodnog govora Bjelopavlića. Sakupljao ih je više desetina godina.
“Kroz ovu knjigu provejava novski narodni govor, koji polako iščezava. Sve je manje đedova, teća, roštijera, taulina, piruna, lencuna, kušina, šugamana, škrabija, škancija, jer su ih preuzeli dede, šerpe, plehovi, stolovi, viljuške, čaršavi, jastuci, peškiri, ladice, police i drugo. Nema više niđe da u trgovinama piše: cukar, oriz, papar, balancana, kukumar, ili ne daj Bože, kanela, sijecite me ako nađete,” poručio je sjetno Brajević.
Zato je njegova knjiga istovremeno od neprocjenljive vrijednosti, opomena da ne zaboravljamo sopstveni, autentični, narodni jezik i govor.
