Petar Perišić, učesnik Trinaestojulskog ustanka: Najradije bih da se vrati povjerenje među ljude, drugarstvo

Da nije bilo slavnog 13. jula 1941. godine danas ne bi bilo Crne Gore, potpuno jasno i odlučno priča vjerovatno najstariji antifašista u našoj zemlji, učesnik Trinaestojulskog ustanka, 97-godišnji Petar Perišić. Bio je kurir Save Kovačevića, komandanta Pete proleterske udarne brigade, a potom i Treće divizije.

Petar je znao i papir da pojede da ne bi pao u ruke neprijatelja. Rođen je u Cucama, a već duže od pola vijeka stanovnik je Herceg Novog. Svjedok jeteških ratnih obračuna i krvlju stečene slobode. Sjeća se dobro i danas svih ratnih događaja, detalja sa bojišta…

Nije imao ni 14 godina kada je sa ocem zakoračio u Trinaestojulski ustanak, a sa 17 bio je kurir kod Save Kovačevića.

– Bio sam mlad nisam ni znao kuda idemo tog 13. jula. Tek uz put mi je Radovan Stevović rekao: “Bićeš sa mnom idemo da likvidiramo postaju Talijana na Čevu.” Kažem mu:” Oružja nemam”. Odmah mi uzvrati:”Dobićeš ti oružje”. Dao mi je njegov pištolj I instrukcije sa stojim iza jednog zida, da ne mrdam. Ako naiđu na mene da pucam. Ne prije toga, jer nemamo mnogo ni municije. Bilo je naređenje da se puca i štedi koliko se može municija, s tim da posljednji metak ostavljamo za sebe. Bolje to nego da nas uhvate i muče – prisjeća se Perišić.

Pokretom su, kako priča, rukovodili Nikola Popović i Nikola Gardašević, narodni heroji, oni su organizovali napad. Odmah je ubijen stražar Italijan, a onda je Popović pozvao ostale da se predaju, ili će svi izginuti, nastvlja starina Petar.

– Oni su se predali, išli smo sa njima prema Bukovici Njeguškoj. Onda je Simo Đžaković pitao Nikolu: “Što ćemo s ovim Talijanima? Nikola odgovara: “Pa, u neki zatvor , ali nema hrane. Možda najbolje da ih vratimo kod svojih”. I sve smo ih poslali u Cetinje kod svojih. Uzeli im prethodno oružje. Ali to je bilo korisno, lakše su se predavali. Znali su da ih nećemo pobiti – kroz osmijeh dodaje Perišić.

Borio se za slobodu svoje zemlje i naroda, to je dobro znao kada je pošao u rat, noseći pušku dužu od njega samog.

– Ostaće 13. jul upisan kao najznačajniji dan u istoriji za oslobođenje Crne Gore, Boke i Sandžaka. Masovan je bio ustanak 1941. Narod se sav digao i oslobođeno je bilo Cetinje, Podgorica, Nikšić, Pljevlja… Organizovan je pohod na Pljevlja 1941. gooine, ali je tu bila i jedna omaška. Tito se tada bio mnogo naljutio na Pokrajinski komitet. Došao je Milovan Đilas koji je to organizovao. Izvršen je napad. Bio je veliki snijeg, ali nije bilo to dobro isplanirano. Nije se znalo đe su bunkeri i koje oružje i koje su neprijateljske snage tu. Jedinica koja je trebalo da dođe iz Srbije radi likvidacije neprijatelja i pomoći, nije došla. Izginulo je 80 momaka, boraca Crne Gore – navodi Perišić.

Najteže je bilo hodati

Prisjeća se da mu je najteže tokom rata bilo veliko hodanje dan – noć, pa onda nošenje ranjenika kroz šumu. Jer, svaki borac je znao ako bude ranjen da neće biti ostavljen.

– Niko nije smio koga smo nosili da padne. Treće najteže mi je bila glad, a tek na četvrtom mjestu borba. Od svih bitaka ona na Sutjesci, Peta ofanziva, je bila najveća i najteža za mene. Zemlja se tresla mjesec dana. Da te Bog sačuva. Štuke Njemačke samo nalijeću, bacaju bombe, pa mitraljezima po nama. Najviše je naših boraca poginulo od bombi – kaže Petar, prisjećajući se ratnih okršaja i pogibija.

Nikada se, kaže, nije pokajao ili pokolebao što je bio u partizanima. Svako je znao da tako mora biti kada se brani svoja domovina. Mada, kako dodaje, nije se tada ni imalo kada razmišljati o familiji, o bolesti, prehladi…

Fašizam nije nestao

A da li se Petar poslije rata, kada su donijeli slobodu našim narodima ikada razočarao u društvo i sistem koji smo izgradili?

– Bila je masovna obnova zemlje. Podgorica je bila do temelja srušena… Svi su skočili, narod, Vojska… Izgrađena je prva pruga Nikšić -Titograd za godinu i po. Prvi voz je krenuo 9. jula 1948. U njemu sam bio ja. Izašao sam te godine iz Vojske đe sam bio od 1941. Najviše sam bio po Bosni… Međutim, pada mi teško današnje nepovjerenje među ljudima, podjele… Nema drugarstva, nema pomaganja. Nekada smo imali veliko povjerenje jedni u druge. Kritika je bila objektivna. Grlili su me poslije sastanka kada bih nekome ukazao na greške. Veliko drugarstvo bilo je i poslije rata.

Najrađe bih danas da se vrati ono bratstvo i jedinstvo i drugarstvo koje je bilo. O NOB-u treba da uči u školama, da djeca znaju za ideje antifašizma. Čujem neko veče na televiziji, djecu pitaju ko je bio Tito, a oni ne znaju – tužan je zbog toga Petar koji je upoznao Tita i čak šah igrao sa njim.

Na žalost, i danas fašizam živi i postaje, tvrdi Petar, glavni neprijatelj čovječanstva. Zato i u miru borba ne smije prestati, poručuje devedesetsedmogodišnji Petar Perišić.

R.Đ.