Na promociji knjige „Besmrtne heroine-pjesniče dužnost znaš“ u Herceg Novom, uoči 9. maja, Dana pobjede, pojavio se novi momenat, pismo o jednoj od pet Danica, njenog brata Mirka. Čuvala ga je dugo i donijela potomkinja Danice Bojanić. Osjećala je da je momenat da se ono objelodani, te da je to najmanje što je zaslužila njena hrabra tetka Danica Bojanić.
Samo sticajem okolnosti ta priča se nije našla u ovoj ili nekoj drugoj knjizi posvećenoj životu i pogibiji mladih SKOJ-evki: Danice Popivode, Danice Tomašević, Danice Kosić, Danice Đurović i Danice Bojanić o kojoj je riječ u pismu njenog brata.
Prvi put na promociji knjige autora Miraša Martinovića i Dubravke Perović pročitano je tako pismo pok. kapetana Miroslava (Mirka) Bojanića, nosioca partizanske spomenice, jednog od rukovodilaca Jugolinije iz Rijeke, predstavnika tog preduzeća u Londonu, Bejrutu i Njujorku. Kapetan Mirko je doživio duboku starost, ali nikada nije mogao da prežali prerani odlazak i stradanje njegove sestre, proleterke, Danice Bojanić, kod Foče, krajem 1942. godine, u Drugom svjetskom ratu. Prenosimo pismo integralno:
„Saznao sam, od strane poznanika i putem interneta, za postavljanje nove spomen ploče u čast pet Danica. Jedna od njih bila je i moja sestra, Danica Bojanić. A pošto sam star, 95 godina, i bio aktivni učesnik u njenom odrastanju, riješio sam vam poslati neke podatke koje vidim da niste znali. Na prvom mjestu, veseli me što je konačno postavljena spomen ploča sa njihovim imenima, s obzirom na to da su to one odavno zaslužile. Stoga se od sveg srca zahvaljujem inicijatorima ove ideje.
Od ovih pet Danica poznavao sam dvije, moju sestru i Danicu Tomašević, sa kojom sam bio u istoj jedinici, Drugom bataljonu Pete crnogorske brigade. Bila je junak na mitraljezu. Cijeli bataljon ju je poznavao i stalno pričao o njenim podvizima. Moja sestra Danica, nažalost, nije imala mogućnosti dokazivanja, jer smo je prerano izgubili.
Obitelj mi je bila ljevičarski orjentisana. Oca su mi ondašnje kraljevske vlasti neposredno prije rata poslale u koncentracioni logor Smederevska Palanka, a majku su mi za vrijeme rata Talijani internirali na Prevlaci. Danica je billa SKOJ-evka od 1940.god. dok je brat Miloš u to vrijeme bio dijete.
Danica je rođena 20.7.1922, a ja dvije godine ranije. To je i razlog zbog kojeg smo nas dvoje bili vrlo bliski. Jednako smo se voljeli, jednako mislili i imali iste tajne. Premda sam se rano odvojio te zbog učenja veći dio godine bio u Risnu i Kotoru, ljeta su bila naša. Danica je bila vrlo nježna, 1940. je postala SKOJ-evka, te kao aktivna članica izvršavala razne zadatke. Nijedan zadatak joj nije bio težak.
U pripremama za Ustanak je bila vrlo aktivna. Odmah se priključila Orjenskom bataljonu, gdje je bila bolničarka. Potom je s grupom omladine upućena u Omladinski bataljon Lovćenskog odreda.
Usljed pritiska okupatora i domaćih izdajnika partizansko rukovodstvo odlučilo je povući se u Bosnu. Ljeto je 1942.godine, vrućina, glad, umor, svakodnevne borbe, no stigli smo u dolinu Sutjeske. Glavnina vojske otišla je za Bosnu, a naša Peta crnogorska otišla je da u toj dolini čuva bolnicu do oporavka. Ja sam bio u Prvoj četi Drugog bataljona, a Danica u Drugoj četi Prvaog bataljona. Tu smo se ponovo sreli i zagrlili. Nakon sastanka plač od sreće. Pokušali smo da pređe u Prvi bataljon da budemo skupa, no bez uspjeha. Njen komandant ju je previše cijenio o nije dozvolio. Ostali smo tu mjesec dana. Svakodnevno bombardovanje, bez hrane, teška glad i svakodnevne borbe prsa i prsa.
Jednog dana zovu me da mi kažu kako je Danica teško ranjena od bombardovanja. Otišao sam u bolnicu da je nađem. Bez ljekova, bez opreme, bez ičega. Obično prlo. Pogledam i vidim jedno zgrčeno tijelo.Teško je prepoznati da je to moja Danica, priđem, a ona me ne prepoznaje. Jedva izgovara:“Pozdravite mi Mirka“. Ja plačem, čistim lice, ne znam jesu li suze ili znoj. Govorim joj: „Ja sam Mirko“. Ona ne reagira. Plačući odlazim. Tu je i sahranjena. Kažu mi da me zove komandant Brigade, Sava Kovačević. Oštar, mrzi kukavice. Ja idem sa strahom. Mislim se: „Tko mu je rekao da sam plakao“. Jer, komunisti su naročitog kova, ne smiju plakati. Međutim, Sava me je primio kao otac i tješio me da je to rat i da se to i nama može desiti. Tu je brigada ostala oko mjesec dana, pa sam imao vremena da češće posjećujem grob. Bio je drugi po redu u nizu. To nam je pomoglo prilikom prenosa kostiju. Odmah smo je pronašli.
U ljeto 1946. godine sam po povratku kući iz Splita odlučio premjestiti i sahraniti Danicu u obiteljsku grobnicu. Tako smo se ujak Radovan Lazović , Jovan T. Samatrdžić ( dva stara člana Partije) i ja našli pored njenog groba na Sutjesci. Prilikom odgrtanja zemlje naišli smo na gomilu bukovog lišća koje je sačuvalo kostur od zemlje. Mještani su nam puno pomogli, izvadili je i prenijeli na željezničku stanicu u Foču, od kuda je premještena na svoje konačno počivalište, kod crkve Sv. Petke na Dragalju.
Iako su od smrti Danice prošle sedamdeset i dvije godine, sjećanje na nju je još uvijek živo. Rat donosi samo bol i tugu. Ne ponovilo se nikad više
Kapetan Milosav (Mirko) Bojanić.
