U čemu li je tajna dugovječnosti nekog ko je zapravo svojim djelima već osigurao da nikada ne ode sa ovog svijeta? Sa tom mišlju, u društvu prijatelja najčuvenijeg crnogorskog 99-godišnjaka ikada, dočekujemo na Škveru, slikara Voja Stanića. Istovremeno zaokuplja me i druga misao, kako je uopšte moguće biti novinar u ovakvoj posebnoj večeri?
Ubrzo se odgovori sami nameću. Vojov život je satkan od smjeha, vrcavog, bez zadrške. Genijalnim dosjetkama učinio je da svi osjete čar, toplinu, bliskost, da to bude opušteno veče, puno smjeha.
Shvatam i besmisao namjere da tako jedinstvenu priliku iskoristim možda za neki intervju. Možda bi to bilo i jednostavno, ali nehumano.
A kako je bilo?
„Vojo, ovo je veliki dan“, kažem mu, a on uz osmjeh odgovori: „Ovo je dan ko’ i svaki. Mada se napuvava nešto!“
Dodajem kako mi je prije skoro 20 godina u galeriji „Spinaker“rekao: „Ne bi ti stao pred tu kameru, radije bi tri tovara drva iscijepo“, a on će na to „I sad bi ti to reko’ , mada ne volim ni drva cijepat’“.
„Nema sada kamera, Vojo“.
„Sreća!“.
Prilaze mu prijatelji i za svaki slučaj kazuju imena, jer mu je malo vid popustio. Čestitaju rođendan, a on uzvraća: „I ja ću tebi čestitat’ kad ti bude rođendan. Onda ćemo biti kvit!“.
Ako nešto ne doda duhovito kada mu se obrate, ruke mu stalno rade. Vadi iz torbice duvan i upaljač, puni i puši lulu, ili tompus.
„Vojo, da opet jedrimo ovoga ljeta“, kažu mu, a on će: „Biće valjda vjetra. Volim jedrenje strašno, ali ne kao sport i takmičenje, nego gušt“.
Pričaju mu kako su se njegovog 99. rođendana sjetili i neki portali, pa su prenijeli sjajne intervjue s njim, objavili biografiju, fotografije, puno zgoda iz Vojovog života.
A on će kroz smijeh „Ne znam ni koji mi je rođendan, ni koji je datum danas. Nova godina je prošla“.
Onda poput kviza i u šali Voju daju da dovrši rečenice: „U Dubovniku je Sveti…Vlaho, u Kotoru Sveti…Tripun, a u Herceg Novom Sveti…Vojo, „Jes’, sveti sam koliko i oni“.
Svako ko se rodi, pa bio i najgluplji čovjek zna da nauči svoj jezik, a isto tako može naučiti još jezika. Onda nije samo glup na maternjem nego na više jezika, podsjećaju ga što je govorio, a onda Vojo dodaje:
„Da bude glup i to treba naučit’!“
Ticijan je napravio najbolju sliku sa 90 godina, pa što ne bi mogao i Vojo nešto slično, predlaže mu, a on će:
„Što se tiče godina mogu se takmičiti s njim. Lijep je vijek, dugo živiš, mada ja nisam kriv za to.“
Uz priču, smijeh, rođendansko veče u kafeu Nautica Vojo je počeo s obaveznim espresom. Ne odbija ni slanu kiflicu i nešto od ukusnih zalogaja. Ipak, zna da dolazi torta, a slatko baš voli. Dok se pale svjećice, odabrano društvo pjeva rođendansku pjesmu, progovara dijete u Voju. Kao slučajno umače prst u fil i onda ga sa slašću oblizuje.
Sve vrijeme vodi računa da nikom ne okrene leđa, pa pomjera stolicu, da svi budu oko njega. A tu su dragi prijatelji Milan, Budo, Beli, Vesna, Veljo, Mato, Ivana, Tomo, Rade… Neki se javljaju i telefonom, iz daleka, iz drugih gradova, država i kontinenata. Upućuju tople riječi i želje.
Vojov sin Toma drži zdravicu i kaže da su prijatelji neizmjerno bogatstvo, jer šire ljubav: „Na zdravlje Voju 99. rođendan, a za 100-ti ćemo viđet’, a?
Približava se i vrijeme za krevet, pitaju ga:
„Vojo, hoćemo li se kupati večeras?“
„Nisam lud! Mrzim kupanje, još otkad sam bio mali. Kupali su me, a sapun me klapio u oči“.
Neponovljivo, lako veče sa, slikarem svijeta, koji je obilježio epohu.
Odlazimo s još jednom njegovom filozofskom: „Ono što izgleda lako, često je najteže. Najteže je biti genije, ali – njemu je lako.”
Rada Đaković
