U razornom zemljotresu koji se desio u 7 sati i 19 minuta, 15. aprila 1979. godine, poginula je 101 osoba, dok je više od hiljadu povrijeđeno. To je bila jedna od najvećih katastrofa te vrste u nekadašnjoj Jugoslaviji.
Zemljotres je imao jačinu od 7 stepeni Rihterove skale, odnosno 9 stepeni Merkalijeve.
Najviše je stradalo Crnogorsko primorje. Uništen je ogroman dio hotelskih kapaciteta, kao i veliki broj stambenih i privrednih i infrastrukturnih objekata, pruga Beograd-Bar, mnogi putevi…
Razoreno je više od 250 većih i manjih naselja. Komisije za procjenu ustanovile su da je oštećeno 544 kilometra puteva, objekti u elektroprivredi, 53 zdravstvena objekta, 570 socijalne i dječije zaštite, 240 školskih objekata. Štetu su procjenjivale 132 stručne ekipe.
Potres je urušio najveći dio kulturno istorijskog i spomeničkog fonda na primorju, te stara gradska jezgra.
Zapravo, prema izvještaju UNESCO-a iz 1984. ukupno 1.487 objekata oštećeno, od kojih su skoro polovina domaćinstva, a 42% crkve i svetovni objekti. Trideset posto od ukupno oštećenih objekata je u potpunosti srušeno. Preko 1000 spomenika kulture je oštećeno, kao i hiljade umjetničkih djela i vrijedne kolekcije.
Nakon 45 godina od strašnog zemljotresa Crna Gora je i dalje na izrazito trusnom području.Danas naša zemlja ima gotovo dvostruko više bespravno sagrađenih objekata nego što je 15. Aprila 1979. godine ukupno objekata oštećeno u razornom zemljotresu. To su podaci za brigu jer bi potres sličnih razmjera, pribojavaju se stručnjaci, mogao imati mnogo ozbiljnije posljedice.
Kao da struka u grčevitoj trci za što više izgrađenih kvadrata polako gubi bitku pred apetitima investitora. Lani se Novski portal na godišnjicu zemljotresa bavio mogućim rizicima zbog trusnog tla i prevelike urbanizacije mimo seizmičkih pravila https://novski.me/od-zemljotresa-44-godine-najvise-razloga-za-strah-imaju-danas-graditelji-5000-nelegalnih-objekata-u-novom/
Godinu kasnije svjedoci smo da je tempo urbanizacije sve intezivniji na cijelom primorju. Kao da lekcije nijesu naučene iz vremena kada se treslo more i gorje.
Dnevnik bola i straha
Svjedočanstvo o strahotama koje su zahvatile Kotor prije četiri i po decenije sročila je u knjigu sjećanja, tada mlada profesorka knževnosti, Nada Radović, čuvena vezilja dobrotske čipke iz Kotora.
Zapisivala je sve što se dešavalo od 15. aprila 1979.godine do 15. aprila 1980. godine.
“Svakog dana, svakog sata i svakog minuta i sekunda strah i bol od onoga dok smo gledali Kotor misleći da će nestati. Iznad Kotora bila je “pečurka atomske bombe”. O tome su pričali mladi koji su tog jutra išli na izlet na Vrmac i govorili su ovako: “Mi smo mislili da Kotora nema više. To je bila samo jedna ogromna pečurka dima, a podsjećala je na atomsku bombu. Nismo gledali kuda trčimo, išli smo niz kavačke, muljanske serpentine. Kad smo se osvjestili da se trese sve oko nas, pogledali smo zemlju. Zmije su bile oko nas, bježale su zajedno sa nama. Nijedna nas nije dodirnula. Ali su bježale, iskakale su ispod kamenja”, sjeća se Nada Radović jedne od mnogih priča zabilježenih u knjizi koja je doživjela drugo dopunjeno izdanje.
O tome kako je sama sa familijom preživjela potres kazuje:
“Bila sam kod kuće kada je počelo da drma. Nisam se uplašila, nećete mi vjerovati. Na jednoj strani je bila moja majka, koja nije bila dobrog zdravlja, a na drugoj strani strariji sin moga brata, koji je došao na našu veliku sreću iz prodavnice i pravio sebi sendvič za doručak. Ja sam samo povikala: “Dođite, dođite i stanite ispod vrata”. Zgurili smo se ispod vrata. Mlađi sin je bio u Zagrebu na susretu škola. Moj otac i brat su bili negdje u dvorištu. Bio je Uskrs katolički i ljudi su vodili računa da ne rabotaju mnogo i ne skreću pažnju komšija mnogo na sebe. U Boki se to uvijek poštovalo. A snaha je još uvijek odmarala. Odjedanput čujemo njen glas: “Šta je ovo, šta je ovo?” Okrenemo se, a njene ruke pune polomljenih vazni. Kako je išla one su padale, kupila je, nije znala što je. Nesvjesno, bježali smo onda iz kuće sa sprata. U jednom trenutku se sjetih da moja majka nije dolje. Ugledah je na verandi, stoji, a u naručju joj boce viskija, domaće rakije. Uplaših se da je poremetila. “Nisam”, kaže, “Zdrava sam. Ali svi smo se prepali, vidite koji su ljudi na ulicii moraju malo popiti da se povrate”.
Po Nadinom svjedočenju potres od 24.maja je bio daleko gori, blaži, ali za stanovnike teži.
“Gledali smo tada našu kuću i kuću Raškovića kako idu jedna prema drugoj u zagljaju i odvajaju se. Bili smo užasnuti. Strah je tada bio u nama, a ne 15.aprila, kada nismo bili svjesni toga. Sin koji je došao iz Zagreba bio je tada na igralištu ispred škole sa masom djece. Trčali smo prema gradu da ga nađemo…”
U hotelu Fjord bio je udar od 11 stepeni. Zemljotres je “gutao je sve”.
“Pamtim ženu koja je živjela u zgradi Dalmacija, kod otvorenog bazena. Skakala je preko pukotina, jer joj je djete u kući bilo samo. Za njom su vikali: “Milka, Milka…”, a ona se nije odazivala. Samo je trčala i mislila je li joj dijete živo”.
Danas kada samo malo zadrma javi se iskonski strah kod gospođe Nade i svih koji su tada osjetili užas. Priča da tada ljudi nisu kao danas znali kako se ponašati u slučaju zemljotresa, niti su znali da rastumače neke znakove upozorenja prirode koji bi mogle ukazati na katastrofu. Pojavu škarambeča, žutih mrava, zmija koje bježe iz zemlje. Nada Radović je to kroz sjećanja Kotorana takođe zapisala u knjizi “Dnevnik bola i straha” .U njoj su i svjedočanstva o velikoj solidarnosti nekadašnjih Jugoslovena.
Ona neizmjerno voli svoj Kotor i Boku, zato poručuje:
“Čovjek jeste nemoćan pred silom prirode, ali zato ne bi smio da izaziva tu silu. Moćnija je od čovjeka. Načičkali su Boku, pa me lijepo strah. Okolo je sve počelo opet da drma, a kod nas je toliko toga izgrađeno, iako su Kotorski i Risanski zaliv pod UNESCO-om. Nikako da shvate ljudi da postoji granica preko koje se ne može. Izgleda da više vole nešto drugo od prirode. Danas kad bi se ponovio potres iste jačine, bilo bi gore nego prije 45 godina”.
