Tema rodne ravnopravnosti je bezbroj puta bila u fokusu, ali, ipak, ona nije samo globalni cilj, već uvijek izazov i prilika i za male zajednice, poput Herceg Novog, da sagledaju svoju ulogu, napredak ili stagniranje u ovoj oblatsi.
Jedna od naših sagovornica je Sanja Crnić, direktorka NVO “Ksena”, organizacije koja nudi psihosocijalnu i pravnu podršku osobama sa iskustvom nasilja. Ona nema dilemu oko zastupljenosti žena na značajnim pozicijama u različitim oblastima, u državi I gradu poznatom po svojoj bogatoj kulturi i tradiciji.
“Iako spadamo u razvijenije opštine u Crnoj Gori malo se izdvajamo od balkanskog stereotipa kada su žene u pitanju. U zavisnoisti od toga koliko je pozicija moćna, toliko je borba za nju nemilosrdnija. To se najviše vidi u politici. Politika je još uvijek teren rezervisan za muškarce i mnoge odluke se ne donose u otvorenim demokratskim krugovima, već u zatvorenom kafanskom ambijentu. Rijetke su žene koje su uspjele da probiju tu barijeru i pored zakonske obaveze da je neophodno učešće žena sa 30% na odborničkim i poslaničkim listama. Umjesto da taj procenat raste na 40%, na određenim listama je očigledan umanjen procenat ili zanemaren redosljed sa ženama na začelju poslaničkih i odborničkih lista”, kaže Crnić.
Iz Novog, ipak, više žena na čelnim funkcijama
Unazad tri godine, ipak, vidljive su promjene u biranju nekih čelnih pozicija, primjećuje ona. Više je žena.
“Mislim da su direktori svih škola u Novom žene, u Vladi Crne Gore povećan je broj žena iz Herceg Novog na nekim ključnim pozicijama. Na žalost, loša praksa kupljenih i sumnjivo stečenih diploma, naslijeđena od prethodnog sistema, onemogućava ravnopravan pristup znanju. Naše društvo još uvijek pati i dugo će stradati zbog toga. Istraživanja su pokazala da se žene odgovornije odnose prema poslu i učenju, da su karakternije u politici i da nisu sklone izdaji. O tome bi trebalo zrelije razmisliti”.
Koji su rodni stereotipi ostali do danas?
“Tradicionalno društvo sa generacije na generaciju prenosi rodne stereotipe koji se teško liječe. Mada, postoji jedna pojava u mlađim generacijama koja se sve više ističe, a to je želja za zajedničku brigu o podmlatku kod mladih parova. Te mlade generacije ulivaju nadu da će budućnost, ipak, oblikovati sve nas u neko bolje društvo. Svjedočimo jednom velikom duhovnom resetu društva”, smatra Crnić.
Naša sagovornica je primjer žene koja je ostvarila izuzetan uspjeh u nevladinom sektoru. NVO “Ksena” postoji od druge polovine 2019.god. Iza tima Ksene je 11 projekata kojima su nastojali da lokalnoj zajednici približe problem rodne ravnopravnosti i porodičnog nasilja.
“Bavili smo se istraživanjima, podizanjem svijesti lokalne zajednice, povezivanjem zainteresovanih strana u jedinstveni sistem za borbu protiv porodičnog nasilja, snimili smo informativni video o načinu prijavljivanja porodičnog nasilja, a sve sa ciljem da razbijemo tabu kojim su pritisnute žrtve nasilja. Mnogo je odricanja i volonterskog rada u ovih skoro 6 godina postojanja. Toliko smo puta bili na izmaku snaga, neshvaćeni u lokalnoj zajednici i bez sredstava za rad, ali nas je uvijek pokretala pomisao da će neko lakše zaspati nakon naše inervencije, da će se osjetiti neiznevjereno, podržano, ohrabreno”, priča Crnić.
Svjedoci smo urušavanja institucija sistema u Crnoj Gori od devedesetih na ovamo i zato je, kako dodaje, teško svakome kome treba pomoć i razumijevanje.
“Nekako nam je društvo ‘utrnulo’ za taj oblik komunikacije, čast pojedincima. Zato su sve naše usluge oblikovane na taj način da se približimo žrtvi nasilja, da je razuminjemo i da joj se posvetimo na najbolji mogući način koji je u njenom interesu i na naše veliko zadovoljstvo, uspijevamo u tome”.
Raste broj ohrabrenih žena da prijave nasilje ili broj nasilnika?
Gledajući rastuće brojke prijavljenih slučajeva nasilja iz godine u godinu, Sanja Crnić kaže da je u dilemi da li raste broj nasilja ili raste broj ohrabrenih žena koje prijavljuju nasilje.
Nekako i kao lokalna zajednica rastemo u sredinu koja sve manje toleriše nasilje. Mladi gaje nultu toleranciju prema porodičnom nasilju i mnogo sam sretna zbog toga. Osobe koje nam se jave za pomoć već znaju šta žele, a to je mnogo dobro”.
“Ksena” je počela kao kancelarija za savjetovanje i podršku osobama sa iskustvom nasilja . Ali odavno su se stekli uslovi, a ponajviše potreba da se otvori krizni Centar za žrtve nasilja, tvrdi Crnić:
“To je kratkotrajan smještaj do tri dana za žrtve nasilja u urgentnim situacijama. Na žalost, veliki broj slučajeva ne procesuira se dalje jer žrtve nemamo gdje skloniti. To znači da ni sigurne kuće u Podgorici i Nikšiću nisu adekvatno rješenje za mnoge žrtve nasilja koje rade i čija djeca idu u školu. Dešava se čak da se povuku i vrate nasilniku, jer ne žele da idu u Podgoricu ili Nikšić u prihvatilište. Opštine u Boki su dovoljno jake da se zajedničkim snagama odupru ovoj praksi i pomognu nam u rješavanju ovog problema”, poručuje Crnić.
Emancipacija žena nije privilegija, već osnovno pravo. Iako zakoni postoje, stvarna jednakost se gradi svakog dana – kroz borbu protiv stereotipa, kroz razumijevanje i solidarnost, kroz institucionalnu podršku, ali i lične izbore. Herceg Novi ima priliku da bude primjer malog grada velikih promjena, zajednice koja ne okreće glavu od problema već stvara prostor u kojem žene mogu da žive, odlučuju i uspijevaju – bez straha i bez izgovora.
Ovaj tekst je realizovan kroz projekat Ministarstva kulture i medija „Rodna
ravnopravnost u Herceg Novom: Od stereotipa do uspjeha”
Pročitajte i prethodni tekst iz serije ovog projekta
Ana Badnjar: Ravnopravnost nije kvota, već vrijednost
