Kao društveno-humanistička disciplina, etnologija i antropologika su, pored sociologije i filosofije, pozvane da se bave pitanjem analize strukture društvenih događaja i njenih aktera. U tom i takvom naučnom ambijetu, karneval se vidi kao razdoblje maskiranja, pojedinačnog i grupnog koje omogućava izmjenu identiteta, privremeno nas oslobađa svakodnevnih uloga i odgovornosti koja proizilazi iz njih.
Kao ključni artefakt karnevala, maska se koristi za (samo)izolaciju njihovih nosilaca od spoljne socijalne i kulturne sredine, a sa namjerom „deformacije“ čovjekovog prirodnog izgleda. Maskirana osoba ulazi u graničnu, liminalnu, sferu u kojoj maska, konačno, postiže svoj društveni cilj: ona transformiše nosioca maske, suprotstavlja ga čovjekovom licu, ali i sistemu društvenih mehanizama.
Međutim, čak i u takvim karnevalskim okolnostima ne znači da je sve dozvoljeno. Naprotiv, maskiranje, karnevalska povorka i magijski ritual javnog spaljivanja su društveno strukturirani, odnosno imaju svoju ustanovljenu dinamiku, red i, konačno smisao.
Prevedeno u kontekst novskog ambijenta i 55. Praznika mimoza, koji bi bar po starosti trebalo da sadrži obrise nekih, ako ne i svih navedenih običajnih i tradicijskih elemenata, izostalo je ono što suštinski, pa i elementarno treba da da pečat na završetak Praznika. Umjesto inspirativnog, kreativnog i humorom zaodjenutog ambijenta u kojem se na šaljiv način sudi osobi koja je krivac za sve ono “što je pošlo po zlu“, te “ritualnom činu“ spaljivanja kao konačnom otklanjanju sveopšteg razloga za “sve ono što nismo, a mogli smo biti“, danas svi zajedno učestvujemo u obredu koji ruži naš mentalitet i šarm, stavlja nas na marginu slobodnih i kreativnih gradova koji, umjesto pisca na lomači, imaju da ponude ozbiljnije društvene štetočine.
Gradu skala, kulture i pisaca će, izgleda, trebati još 55 ljeta da nauči da se penje ka civilnom i civilizacijkom društvu u kojem je spaljivanje lutke sa likom pisca ekvivalentno uništavanju slobodne misli, riječi i vješte retorike koju, ipak, najdostojnije nose oni koji o društvu i njegovim kulturnim navikama znaju da misle.
Svi akteri jučerašnjeg slučaja ne samo da nisu mislili, već su, pod maskom na licu bili ohrabreni da sakriju svoj lični identitet i demonstriraju svojevrsnu inverziju smisla, odnosno puki besmisao. Na kraju, uvijek se nekako dozovemo riječi još jednog važnog, sinoć pomenutog pisca, i osjetimio se kao lik iz njegovog djela, kao stranci u spostvenom gradu:
„Teško je nama, strancima, koji ne možemo ni u svojoj zemlji da živimo ni u tuđoj da seobiknemo… Oni slave svoje svečanosti, a ja moram da se prilagođujem i navlačim prazničkumasku i da, ulazeći i sam u njina raspoloženja, pravim teške opservacije o njima, o sebi i osvojima.”
Autorka teksta: Dipl.etnološkinja i antropološkinja, Tamara Lepetić
