Porodicu, prijatelje, kolege, đake, poštovaoce njenih djela, opštinske zvaničnike, sve ih je danas okupilo sjećanje na nedavno preminulu pjesnikinju, romanopisca, slikarku i omiljenu profesoricu književnosti Bosiljku Boku Pušić. U pretjesnom foajeu Dvorane Park, ispunjenom emocijama, program sjećanjana na Boku nije bila komemoracija, jer i Boka je bila “čudesno drugačija” .
O njenom prosvjetnom radu govorila je prvo direktorica hercegnovske srednje škole, Ljiljana Karanović, koja je 2006.godine došla u tu ustanovu, a već je bilo prošlo dosta godina otkako je Boka otišla u penziju.
“U zbornici sam slušala priče o profesorici Boki Pušić. Pitala sam se što je to ona imala, kakva je bila i kakvi su bili njeni časovi. Potajno sam htjela da budem poput takvog virtouza na svojim časovima”, kazala je Karanović, ukazujući da je Boka kao dobra profesorica dopirala do svakog djeteta, ne želeći stereotipe, već želeći da mladi postanu samosvjesni intelektualci. A škola je imala privilegiju da ona obrazuje mnoge generacije.
O vremenu kada je u Herceg Novom rastao grad pisaca svjedočila je i Boka Pušić, a od brojnih susreta sa Lalićem, Andrićem, Vešovićem, novinarka Vitka Vujnović je iz intervjua sa njom izdvojila insert o susretu sa Brankom Lazarevićem, diplomatom, profesorom književnosti, estetičarom. Zapravo, o tome kako je Lazarević okarakterisao njenu prvu pjesmu, koju je do kraja čuvala, zapisanu na parčetu toalet papira.
Opsjedao je Lazarević da mu pokaže to što piše, dvije godine. A ona je u jednom društvu sklopila cijelu pjesmu. Nije mogla da pred gostima to saopšti, pa je otišla u kupatilo uzela listić toalet papira i zapisala pjesmu. Stavila je u džep i zaboravila na nju. Ali, kada je Branko ponovo došao u posjetu na kafu, ona slučajno iz džepa izvukla papirić s pjesmom, saopštila mu je da, ipak, piše pjesme, a nije imala nego tu jednu. Pružila mu je papir na što je on prokomentarisao: “Znao sam da ste vi pravi pjesnik. Pisali ste na klozet papiru. Pravi pjesnici pišu gdje stignu, na salvetama, na zidu, na stolnjacima, ispričala je Boka.
Posjetioci su vidjeli danas i djelić filma koji je Momir Mićunović posvetio 16. samostalnoj izložbi slika Bosiljke Pušić, koja je imala preko 30 kolektivnih izložbi i učesvovala na brojnim likovnim kolonijama. Njegov prvi susret s Bokom, prisjetio se, bio je prije pola vijeka. U teškom ternutku njegovog života, ona mu se našla “podigla mu krila, ispravila ga da krene dalje”.
Prvo je njen suprug uticao na nju da se bavi pisanom riječju, pa tek onda Branko Lazarević, kazao je on, dodajući da su tu bili i Dušan Kostić, Branko Ćopić, Ivo Andrić:
“Ona je počela da pravi jedno potpuno novo sazvežđe u “Gutenbergovoj galaksiji”. Imala je introperspetivno čulo, koje je većina ljudi imala, ali nije tako razvijeno. Znala je da oživi osjećaje, osjećala je kako kamen diše, kako biljka diše, kako ptica diše i kako djeca razmišljaju”, kazao je Mićunović, dodajući da je Boka pričala svojim unucima izmišljene priče i tako su nastale dječije knjige.
Njena knjiga “Kumborski vijađ” ušla je u lektiru i tu se otkriva koliko je Boka fantastično vladala i romanizmima.
“Ta knjiga opisuje vrijeme od 1922. do 1936. godine. A Boka se rodila 1936. godine. Možete zamisliti koju hemiju je ta osoba imala u sebi da nam predstavi jedan bokeški, pitomi, plemeniti jezik naroda koji je živio u to vrijeme”, rekao je Mićunović, ističući Bokin osjećaj za ljude oko sebe, dotle da je bila i “motivacioni trener” za njih.
Koleginica po peru i kičici, jedna od onih prijateljica za cijeli život, Olivera Doklestić, govorila je o izutenom životnom putu stvaraoca, umjetnice, književnice, pedagoškinje, izuzetne ličnosti kulture grada i regiona, o supruzi, majci i baki.
“Uplovila je Bosiljka u naš bokeški, hercegnovski kraj, zapravo u duh, senzibilitet primoraca, vrlo precizno, čisto iskreno. Prodrla je u mentalitet ovog naroda gdje su osnovne odlike stalni škerci I pretvaranje najozbiljnijih životnih situacija u šaljive, gotovo komične, još prije nego što se doselila u Herceg Novi kao gospođa Pušić. Taj duh joj je zarobio dušu još u studentskim danima kroz zaljubljivanje u starijeg kolegu, Iliju Pušića”, navela je Doklestić, prisjećajući se da je kada je Boka stigla u Herceg Novi, sa diplomom Filozofskog fakulteta u Beogradu, zadržala u svakodnevnom govoru, svoj ekavski, maternji.
“No u svojim djelima je bila pisac ijekavice, čak i oponašajući lokalni govor, bez greške. Bosiljka je upijala bokeške običaje, tradiciju, navike, lokalni govor, pamtila i zapisivala naše izvrnute lokalne riječi, događaje i sve to pretakala u svoja djela. Danas ih imamo kao nisku izuzetno vrijednih priča, svjedočanstava o ovom kraju”.
Bosiljka Pušić, je bila u grupi sugrađana koji su 80-ih godina prošlog vijeka snažno pokrenili obnavljanje teatarskog života u Herceg Novom. U raskošnom mozaiku njenog stvaralaštva, pozorište je bilo samo jedna od dodirnih tačaka sa Marijom Sarap, sa kojom je godinama drugovala. Ona je neobičnim, petominutnim dramaskim obraćanjem Boki, predstavila njihov odnos i poručila:
“Tu sam, tu si. Nikud ne idemo jedna od druge. Oni neka pričaju što ih je volja. Baš nas je briga. Do tada, adio moja Boka”.
Vitka Vujnović je završila program sjećanja Bokinim stihovima i najavila uskoro novu zbirku njene poezije.
Na kraju programa posjetiocima se zahvalio Bokin sin Antonije-Toni i ispričao da je ona posljednjih 10-15 dana bila u Domu starih u Risnu. Bila je nepokretna i radovala se što već može da ustane, da sjedne za kompjuter koji joj je drugi sin, Andrija, donio. Kako je privremeno bila smještena na odjelu sa dementnim osobama, čekala je premještaj, ali se predomislila.
“Nazvala me i kaže: „Ej Toni, odlučila sam, neću da me premještaju. Ovdje imam savršenu inspiraciju za novu knjigu“. Ja sam joj čestitao i rekao da je to za divljenje, jer ti si pravi umjetnik koji u svakoj situaciji, pa i ovoj poronalaziš novu inspiraciju. Mislim da je to njena posljednja lekcija meni da u situacijama koje su teške pronalazim inspiraciju da mi bude dobro, da nešto iskreiram i stvorim”, ispričao je Toni.
