Završena je storija o kultnom ugostiteljskom objektu u Herceg Novom, konobi „Risan“. U zaluženi odmor, poslije 53 godine ugostiteljskog rada i 40 godine otkako je otvoren „Risan“, u zaluženi odmor otišao je vlasnik, Petar Bjeladinović-Bego.
Zatvorio je konobu, smještenu u prizemlju porodične kuće, na malo nezgodnoj lokaciji, jer nema parkinga. Ni u gradu, niti na moru, između dvije ulice, Save Kovačevića i Partizanskog puta, a opet sasvim blizu. U njoj je Bego priredio u nedjelju oproštajnu feštu za brojne prijatelje. Bilo je smjeha, pjesme, po koja suza, prava gozba. Puno priča i sjećanja na događaje, druženja u „Risnu“, ali i vrijeme prošlo jednog Novog.
„Bilo mi je teško da zatvorim konobu, a tu su i 53 godine moga rada u ugostiteljstvu. To nije bilo osmočasovno radno vrijeme, nego duplo. Zatvorim u 20 h na primjer, a ostanem još 5-6 sati da pripremim meso i ostalo za naredni dan. Rekao sam sebi-dosta! Posljednje dvije-tri godine stalno sam donosio tu odluku, ali konačno je stvarno dosta. Ova sezona mi je bila posebno teška. Gužve u nabavci, u saobraćaju, redovi na kasi, nema parkinga…“, priča za Novski portal, Bjeladinović.
Sve o dobrom mesu naučio je prvo u svojoj porodici u Risnu. Prađed, đed i otac su mu bili mesari. Pomagao je ocu dok je imao mesaru u blizini današnje „Lokande“. Naziv prvo bifea, a potom konobe, Bego je dao po svom rodom Risnu.
„Otvorio sam kafanu 1984. u kući koju sam napravio poslije zemljotresa. Počeo sam da radim 1970. godine u tadašnjem „Exportbilju“, a onda sam do otvaranja Risna bio šef restorana „Škver“, „Bijele vile“… Direktor mi je bio mnogo drag i dobar čovjek, Staniša Đaković, tada i direktor OOUR-a „Boka“ u okviru nekadašnjeg velikog preduzeća HTP Boka“.
Za 40 godina u konobi je organizovano mnogo lijepih događaja, susreta, dolazili su najviše Novljani i njihovi prijatelji.
„Konoba je opstajala zahvaljujući stalnim gostima. Obično kada bi neko došao jednom, dolazio je stalno, iz Herceg Novog, ali i iz inostranstva. Znam da je to bilo zbog domaćinskog odnosa i kvaliteta hrane, posebne atmosfere“, priča Bego.
Decenijama ovdje se znalo što je na meniju- najbolji roštilj u gradu, najbolja teleća čorba…a cijene povoljne! Ništa nije mijenjano u ponudi, a kvalitet nikada nije varirao. Jer, o izboru, pripremi i usluzi je uvijek brinuo vlasnik konobe.
„Završio sam ekonomsku školu i zapravo ja nisam ugostitelj. U moju konobu „Risan“ dolazili su i viđeniji gosti, pisci, glumci, slikari, ugledni ljekari, sportisti, političari…Dolazili i vraćali se. Malo je bilo nekih nezgodnih gostiju. Najintersantnije je bilo kada zatvorim konobu na mjesec, a stari gosti se ljute, smatrajući i da nemam pravo na to. To je bila pozitivna ljutnja. Sjećam se da je Milan Dević, kada bi dolazio iz Zagreba, tako reagovao. Ovdje mu je bio kao drugi dom“, prisjeća se Bjeladinović.
A prisjećaju se i Begove hrane i usluge mnogi Novljani, poput Bora Mračevića:
„U ime četiri generacije moje porodice puno smo zahvalni Begu za 53 godine vrijednog i poštenog rada, na gostoprimstvu koje nam je 40 godina pružao u konobi „Risan“, na vrhunskom roštilju i mirisu, na žardinjeri koju je održavao, ispeglanim stoljnjacima i bijelim nadstoljnjacima, kojih danas više nema, i svemu najljepšem što nam je pružao. S jedne strane smo tužni što se završava jedna lijepa priča, ali smo s druge jako srećni, jer on ide u zasluženi odmor. Želimo mu dobro zdravlje i puno godina penzionerskog uživanja i ljubavi sa svojom porodicom“, poručuje Mračević.
Ugostiteljstvo je posao koji traži da mu se posvetite potpuno, da ga volite. Tu ljubav i posao prenio je Bego na djecu koja imaju svoju pizzeriju na Škveru.
Od nedjelje, ipak, Herceg Novi je ostao bez svoje kultne i omiljene kafane, konobe „Risan“, uz nadu mnogih da će jednog dana Begovi sinovi, Branko i Vladimir, nastaviti baš na tom mjestu očevu tradiciju.
