Slađana Vujović je, kako za sebe kaže, vremešna Novljanka, majka jednog djeteta, radila je kao edukatorka, spisateljica, pozorišna umjetnica (glumica, dramaturškinja, rediteljka, producentkinja), preduzetnica…. Studirala je engleski jezik i književnost, matematiku, dramu.
No, u njena druga interesovanja spadaju: istorija, sociologija, filozofija, priroda, muzika, film, ljudi, tehnologija, knjige. To je zaista za jednu ženu ili jednog muškarca i više nego puno oblasti. Ali zanimljivo je i zašto je nakon svega, ili uz sve, ušla i u politiku.
„Knjiga koju sam nedavno pročitala “Rubikon: posljednje godine Rimske republike”, engleskog istoričara T. Hollanda, korespondira sa mojim interesovanjem za politiku; naime bavi se padom Rimske republike i usponom Rimske imperije. Uvjerljivo slika kako se u ljudskom drušvu, a naročito politici, ništa nije promijenilo do današnjih dana“, kaže Vujović.
U gradu poznatom po svojoj bogatoj kulturi i tradiciji, govoreći laički, bez istraživanja, na prvi pogled, reklo bi se,smatra ona, da su napravljeni značajni koraci naprijed kada je riječ o ženama na pozicijama odlučivanja i upravljanja.
„Na tzv. značajnim poslovima u gradu imali smo i imamo sve više žena. Voljela bih da ih vidim još više u nauci, u politici i na čelu uspješnih biznisa. Sigurna sam da je to trend kojem ćemo sve više svjedočiti u neposrednoj budućnosti. Što se tiče sopstvenog primjera, moja generacija žena je prošla kroz jedno nesvakidašnje “ubrzanje” istorije, pa smo morale pomjerati granice“.
Slađana Vujović je radila 20 godina kao rediteljka i producentkinja u Londonu, onda se vratila u Novi. Koliko grad i Crna Gora daje šansu rediteljkama i uopšte umjetnicama?
“Nisam u poziciji da govorim o tome koje i kakve prepreke susreću mlade umjetnice pri zapošljavanju, jer ne znam. Prepreke često počinju već u porodici, u neposrednoj sredini, dok odrastate. Koliko se djevojčicama uliva samopuzdanja da mogu ostvarivati svoje ciljeve i ambicije, da mogu stupati manje utabanim stazama? Svakako sve više, ali to je polje kojem treba i dalje posvećivati pažnju. Ali, uspjeh je uvijek bio rezervisan za hrabre i uporne, bez obzira na prepreke. Tako je i na polju umjetnosti“.
Nepotizam i partijsko zapošljavanje prisutnije od rodne neravnopravnosti
Naša sagovornica smatra da je vidno da su u našoj sredini uglavnom prevaziđeni banalni stereotipi u pogledu “muških” i ženskih” poslova – makar deklarativno.
„Ali vjerujem u velikoj mjeri i suštinski. U samim muško – ženskim odnosima, stvari su komplikovanije – tu rana edukacija i porodica igraju odlučujuću ulogu u razbijanju stereotipa i shvatanja variraju. Često se u javnosti pokazuje veća širina i savremenost nego u porodici. Čini mi se da su u zapošljavanju veći problem nepotizam i neodgovorno, ili partijsko zapošljavanje, nego rodna neravnopravnost. Ali na polju ženskih prava i položaja žena, ono što najviše zabrinjava u našem društvu jeste još uvijek veliko prisustvo nasilja prema ženama“, navodi Vujović.
Ponekad, dodaje, nailazimo na nedostatak progresa i predug opstanak stereotipa i u razvijenim zemljama.
„Kada sam, krajem 80-tih, otišla da živim u Velikoj Britaniji, otkrila sam da u toj zemlji, u to vrijeme mnoge udate žene nijesu radile niti imale sopstvene bankovne račune. Naročito u dobro situiranoj srednjoj klasi, one često nijesu samostalno odlučivale o bitnim pitanjima svoje finansijske sigurnosti. Istovremeno je počinjao talas jedne estradne pop kulture pod uticajem maratonskih TV serija poput čuvenog “Dalas-a”. Taj talas pop-kulture je mlade žene odvodio u pravcu banalizacije i vulgarizacije koja je danas sveopšta pojava svuda, pa i kod nas. Tokom tih istih 80-tih, kod nas je većina žena radila i težila finasijskoj samostalnosti. Moja majka je svoju platu primala preko svog žiro računa i većim dijelom je odlučivala o kućnom budžetu. Kao ‘zaostalo’ društvo, u stvari smo bili napredniji i dinamičniji na nekim poljima, makar se meni tako činilo. Za mene je bio šok da se žene, u zemlji sufražetkinja, ne bore za ono što sam vidjela kao njihovo prirodno pravo. U tome je naše vaspitanje i obrazovanje u bivšoj državi potiralo stereotipe“.
Kako se uklapaju umjetnost, preduzetništvo, politika
Između ostalog, Vujović je i preduzetnica čija se firma bavi zastupanjem stranih vlasnika nekrenina u Boki. Zašto se odlučila za tu oblast?
„U vrijeme kad sam se vratila u Crnu Goru, tržište nekretnina je doživljavalo ekspanziju. Znala sam iz iskustva u Velikoj Britaniji da takvi ‘baloni’ moraju splasnuti, pa nastupaju periodi kad vlasnici nekretnine ne mogu prodati ili iz drugih razloga treba im neko da ih duže vrijeme zastupa u poslovima. Željela sam posao koji mogu da radim od kuće, koji je dovoljno unosan za moje potrebe i ostavlja mi slobodno vrijeme za porodicu, umjetnost i ostala interesovanja”.
I sada dolazimmo do intrigantskog pitanja, zašto je Slađana Vujović odlučila da se skoro na kraju svog radnog vijeka, ipak, okrene politici i uđe kao odbornica u lokalni parlament?
“Nije to bilo nešto što sam planirala. Desilo se postepeno. U razgovorima sa mlađim članovima lokalnog DPS-a upoznala sam njihov novi program i dopao mi se, pogotovo njihov odnos prema kulturi i razumijevanje njenog značaja. Ta tema mi je bliska, smatrala sam da mogu da doprinesem. Svi imamo dužnost da doprinosimo boljitku društva kad nam se pruži prilika. I u najmanjem obimu, svaki pozitivan doprinos se širi dalje poput nevidljivih koncentričnih krugova. U politici, naročito kod nas, a sve više i svuda u svijetu, naglašavaju se polarizacija, razlike, sukobi. Ali do svih održivih rješenja dolazi se konsenzusom, razgovorom, pregovorima – to jest saradnjom. Mi sada živimo u posvađanom društvu, a posvađana zajednica ne može naprijed. U okviru svog opozicionog kluba, nastojaću da doprinesem praksi saradnje na rješavanju pitanja bitnih za građane. Građani nas ne postavljaju u parlament da bismo se beskrajno nadgovarali i održavali status quo. Težnja ka principijelnoj saradnji je jedna od stvari koja mi se dopala u programu hercegnovskog DPS-a, mislim da je to putokaz ka napretku lokalne zajednice“.
Česte su predrasude, pa i stereotipi da su žene u politici i na mjestima gdje se donose odluke samo figure, samo “dizači” ruku i glasači, umjesto da jasno predlažu I brane svoje stavove, nezavisno od raznih uticaja.
“Ubijedjena sam da to ne zavisi od pola, već od ličnosti. Ja sam vjerovatno po definiciji opoziciona ličnost. Kao nezavisna intelektualka i umjetnica, pa i preduzetnica, ja moram postavljati pitanja, tražiti odgovore . Ne bih mogla biti dizač ruke. Neko drugi, bez obzira na pol, ulazi u politiku upravo da bi bio dizač ruke. Obje pojave su legitiman izraz ljudske prirode”, smatra Slađana.
Društvo mora pružiti šansu sposobnim mladim ženama, ili će ih izgubiti
Posmatrajući mlade, ambiciozne žene, počev od djevojčica u srednjim školama, preko studentkinja i profesionalki na raznim poljima, zaključuje da njima niko ne može stati na put, jer one to neće dozvoliti. Nikoga neće pitati za dozvolu, već će mijenjati ono što treba da se mijenja. Prema njenim riječima, ako im ovo društvo ne dozvoli da napreduju, one će otići i napredovati tamo gdje mogu. Društvo je to koje treba da se pita šta će izgubiti ako im ne pruža šansu.
Vujović je primjer žene koja je ostvarila izuzetan uspjeh u umjetničkoj i preduzetničkoj karijeri i kao građanska aktivistkinja ,ali ipak, pitamo, da li njen ulazak u politiku poslije svega znači i priznanje da bez politike nema ni rodne ravnopravnosti niti razvoja kulture, ekonomije, sporta…
“Naravno da je politika prisutna u svim sferama društvenog života. Ona uređuje sve, katkad benevolentno, a katkad ne. Ali je sveprisutna. Ne bih rekla da sam ostvarila izuzetan uspjeh. Prije bi se moglo reći da imam zanimljiv životni put, na kojem sam se ostvarivala slijedeći svoje smjernice i pravila. Nije to ni dobro ni loše. Često je to trnovit put, ali uvijek autentičan i pruža izvjesnu satisfakciju. Bez obzira na patrijarhalno vaspitanje, ja sam tu samostalnost, upornost, etiku i odvažnost primila u roditeljskom domu. Sve je to je dio tradicionalnog crnogorskog vaspitanja i mentaliteta koji žene ne mogu izbjeći ni kad je vaspitanje protkano stereotipima. Kontradiktorno, kao i mnogo toga drugog kod nas”.
Lokalna zajednica treba da ohrabruje žene da se bore za bolji status, da prihvataju odgovorne funkcije, da se odvaže da prijavljuju mobing, nasilje… A kako?
“Na prvom mjestu to je edukacija mladih muškaraca i žena. Ima dosta modela u školskim sistemima skandinavskih zemalja koji bi se mogli adaptirati za našu sredinu i primjenjivati u vrtićima i školama od ranog djetinjstva. Edukacija roditelja je takođe važna. Kontinuirana, strateški osmišljena edukacija temelj je svakog napretka“, zaključuje Slađana Vujović.
Ovaj tekst je realizovan kroz projekat Ministarstva kulture i medija „Rodna
ravnopravnost u Herceg Novom: Od stereotipa do uspjeha”
Pročitajte i ove tekstove iz serije ovog projekta
Ana Badnjar: Ravnopravnost nije kvota, već vrijednost
Sanja Crnić: Politika još uvijek rezervisana za muškarce, a žene su karakternije
