Mnogo ljubavi, pažnje i posvećenosti iziskuje posao vaspitačice. U početku biva teško, ali slatko, počinje priču o svom zanimanju jedna od brižnih vaspitačica u JPU Naša radost, Željka Mitrović.
Uz ovaj veoma odgovoran posao Željka osmišljava i pravi maske za dječije predstave, maskenbale, priredbe… Upravo maske su djeci glavni pokretač i animacija za dobar provod, ali i za sticanje samopouzdanja u vrtiću, koji je zapravo vodič za odrastanje.
Našu novinarku je na vratima dočekala mala mažoretka Mila, koja je uz par simpatičnih pokreta i s osmijehom na licu, pokazala odvažnost i ponosno, uz svoju vaspitačicu, pozirala za slikanje. To pokazuje koliko je djeci važno i zanimljivo da se maskiraju i glume, kao i kako kroz igru stiču samopouzdanje.
Željka Mitrović radi sa djecom 37 godina, i kako kaže godine su proletjele, ali u najvećoj ljepoti predškolskog vaspitanja i obrazovanja. Sjeća se i prvog radnog dana, da noć prije nije uopšte spavala.
– Rekli su mi da dođem u vrtić u Igalo u šest i po, a ja nemam pojma gdje je to. Vaspitačica koja je tamo radila bila je Marica Hladika, ona nije bila odavde, ali je voljela ovaj grad više nego neki koji su u njemu rođeni. Kad sam vidjela kako ona radi, kako ona grli djecu i tu srdačnost, rekla sam ja ovo nikad neću moći, pitala sam se jesam li ja zalutala. Ali godine rada i posvećenost djeci, uzvraćena ljubav, uticali su da se sve promijeni i da uživam u svakom dijelu ovoga posla – priča Mitrović.
Željka kaže da pamti samo lijepe stvari, a bilo ih je puno kroz rad sa djecom i saradnju sa roditeljima. Nikada nije postala rutina pripremati mališane kako da se snađu kad dođu u zajednicu – učiti ih kako da se sama obuku, kako da odu u toalet, da reaguju kad im nešto nije po volji, kako da dijele…
– Ovo je najbolji posao na svijetu. Dođete u vrtić, možete biti ljuti, razočarani, a onda vam dvadesetoro djece poleti u zagrljaj i poljubi vas… Svako od njih hoće da vam nešto ispriča. Smijemo se, pjevamo, jer bez boje i muzike nema života.
Dosta toga se promijenilo u vaspitanju
Tehnologija je, na žalost, uništila dječiju maštu, smatra naša sagovornica.
– Baš smo prije neki dan imali temu „Nekad i sad“, kako su se dvije djevojčice igrale nekad, a kako sad. Mi smo im pokazale kako se igra lastiš, školica, ema esasa… Djeca su se smijala, ništa nisu shvatila. Niko ne priča priče pred spavanje, ali svi imaju telefone i tablete i svi su edukovani. Oni danas koriste razne termine, elokventniji su, to ranije nije bilo tako. Čak me i napomenu kada nešto pravimo da ih nisam slikala, oni odrastaju u tom tehnološkom svijetu. Ipak, posljednje generacije se vraćaju živoj riječi i komunikaciji – ističe Mitrović.
Toplina i zagrljaj su djeci glavna utjeha kada se prilagođavaju boravku u vrtiću i kada plaču za roditeljima.
– Pored zagrljaja djeca mnogo vole i petice, pa ih ocjenimo jer nisu plakali i onda se brže adaptiraju na vrtić. Takođe, nikad nismo silili djecu da jedu, uvijek ih motivišemo, pa im kažemo: “Bićeš prvi u redu ili dežurni”, to je njima ogroman motiv.
Korona zaustavila nježnost i bliskost
Pandemija je mnogo uticala na njihov rad. Nema kontakta, nema zagrljaja, a djeca su jedva čekala da se vrate u vrtić.
– Roditelji su uskraćeni, ne mogu da vide njihove radove koje izlažemo na panoima. Ranije smo imali druženje sa roditeljima, gdje oni mogu da vide kakvo je njihovo dijete u odnosu na drugu djecu, koliko je druželjubivo i baš nam nedostaju u grupi – priča Mitrović.
Djeca uvijek imaju zanimljive i duhovite komentare, pa je jedan Fićo dok im je Željka objašnjavala mimikom neke pokrete i skinula masku, dobacio: “Učiteljice, stavi masku, uće ti korona“. A kad stavi vizir, pitaju je: „Je li te to boli glava?“.
Kostimirane zabave omiljene
Sa roditeljima, kako kaže, ima odličnu saradnju, pomažu im. Zajedno su ranije organizovali izlete. Neke majke su mnogo pomagale i oko izrade kostima, koji su Željkina velika ljubav. Osmišljava i pravi razne kostime, a veliku pomoć pruža krojačica Vesna Vukićević.
– Djecu sam vodila na dječije karnevale, Cvijetnu povorku. Bili su „palme“, „trubaduri“, „grožđe“, “maslačak”, a sa jednom generacijom sam se oprostila kao sa pravim diplomcima u uniformama. Sa Milijanom Mijovićem imamo odličnu saradnju. Pravili smo i razne predstave, kao što su Romeo i Julija, Hilperik, Put oko svijeta, pa smo obišli svijet, a da nismo izašli iz učionice. Mališani su tako, zahvaljujući mašti, bili u Japanu, Španiji, Italiji – priča Mitrović.
Osvojene su brojne nagrade, ali, ipak, najveća nagrada je kada se djeca smiju i uživaju.
Željka je ispratila mnoge naraštaje, pamti dosta dječaka i djevojčica. Najponosnija je na one koji su u jednom periodu imali poteškoća, ali su uz dosta rada uspjeli da se izbore i postanu uspješni đaci i dobri ljudi.
– Ovo su naša djeca, koja puno znače ovom gradu, zato ih učim da vole svoj grad i da mu se uvijek vraćaju, a mi sa njima stvaramo uspomene, jer je djetinjstvo najvažnije. Mi smo izuzetan tim, gdje svako daje svoj maksimum i zato sve jako dobro funkcioniše – zaključuje Mitrović.
