“Koliko smo sigurne u Boki i Budvi” naziv je istraživačkog projekta NVO Ksena, Centra savjetodavne podrške osobama sa iskustvom porodičnog i rodnosenzitivnog nasilja, koji je sproveden u toku jula i avgusta ove godine i koji daje zabrinjavajuće podatke.
Kako je saopšteno iz NVO Ksena, projekat omogućava iz ugla žrtve analizu postupanja i praćenja rada javnih institucija koje se bave sprečavanjem, ali i sanacijom posljedica porodičnog i rodnosenzitivnog nasilja u Kotoru, Tivtu, Budvi i Herceg Novom. Metodom vođenog intervjua je podstaknuta analiza senzibilizacije javnih institucija, ali i targetiranje grešaka pri njihovom postupanju tj. pružanju pomoći i podrške u 20 slučajeva porodičnog nasilja u čiju sanaciju je uključena i NVO Ksena.
“Od 20 ispitanica 100% je potražilo zaštitu u Centrima bezbjednosti i Centrima za socijalni rad. Zaštitu u Centru bezbjednosti pronašlo je 50%, dok 50% tvrdi da imaju iskustvo loše napisanih zapisnika i da im zapisnici nisu dati nakon uzimanje izjave. U 20% slučajeva zanemarena je tvrdnja da nasilnik ima oružje. Njih 30% su doživjele vrijeđanje u prostorijama CB-a, dok 10% tvrdi da je moralo da nađe ‘’vezu’’ jer su slučajevi zataškivani i zapisnici bili ‘’stavljeni u fioku’’, navodi drektorica NVO Ksena dipl. ing. Sanja Crnić.
Prema rezultatima istraživanja, Centri za socijalni rad su najmanji oslonac žrtvama nasilja. Čak 100% ispitanica tvrdi da ih u Centrima ne doživljavaju kao žrtve, već porodično nasilje ignorišu i tretiraju ga kao porodičnu svađu. U 100% slučajeva Centri su insistirali na održavanju porodične veze i redovne komunikacije nasilnika sa djecom, čak i u onim slučajevima kada je nasilje vršeno i pred i nad djecom. U 70% slučajeva CZSR je predlagao zajedničko starateljstvo nad djecom iako je dokazano nasilje nad djecom čak i medicinskom dokumentacijom.
U 15% slučajeva nad djecom je vršeno verbalno nasilje u prostorijama Centra za socijalni rad u uslovima kontrolisanog viđanja djece i oca nasilnika i ni jednom CZSR nije reagovao i podnio krivičnu prijavu protiv nasilnika po službenoj dužnosti.
Pri pomenu CZSR žrtve porodičnog nasilja kažu da su se osjećale ‘’grozno i nezaštićeno’’, da ih ‘’nisu slušali šta pričaju već su čuli samo ono što žele’’, da osjećaju ‘’neugodnost i sada dok prolaze pored centra i da uvijek biraju drugi put da ne bi prolazile tuda’’
U dva slučaja ispitanice tvrde da su pojedini zaposlenici CZSR bili pod dejstvom alkohola.
Žrtve porodičnog nasilja su doživljavale da je njihovim advokatima, kao i njihovim prijateljima nezvanično ‘’prijateljski’’ sugerisano iz CZSR da se udalje od slučaja jer je nasilnik opasan, ali to nikada nisu napismeno i službeno obrazložili.
100% ispitanica tvrdi da se nakon posjete CZSR njihov položaj pogoršao jer su prisiljene da ponovo stupe u kontakt sa nasilnikom.
Dodatno 90% ispitanica je opservirano u zdravstvenim ustanovama u Boki i Budvi. U 2 slučaja zataškano je porodično nasilje korupcijom porodice nasilnika.
U 1 slučaju porodični ljekar je smatrao da ne treba da evidentira posljedice nasilja koje su naknadno došle do izražaja.
Ipak, 75% ih je izuzetno zadovoljno saosjećajnošću zdravstvenih radnika, a 80% ispitanica je zadovoljno radom osnovnih sudova, Međutim, smatraju da slučajevi treba da imaju urgenciju pri rješavanju, da su iscrpljujući i bolni i za njih i za djecu.
Čak 40% ispitanica smatra da su nasilnici imali uticaj na rad institucija i njihov odnos prema slučaju.
Najviše kritika je upućeno na rad CZSR u Herceg Novom i Tivtu kao, OB Tivat i Prekršajnog suda u Kotoru, navodi se u saopštenju. Najviše pohvala i najveće povjerenje iskazano je prema Prekršajnom sudu u Herceg Novom.
Inače, 80% ispitanica se obratilo NVO Ksena nakon razočaranja u institucije, a 20% prije odlaska.
Čak 90% ispitanica smatra da NVO nemaju dovoljno snage da se izbore sa lošim sistemom državnog aparata iako su se u njima najsigurnije osjećale.
Projekat je obuhvatio analizu rada sljedećih ustanova: CB Herceg Novi, OB Tivat, OB Kotor i CB Budva, zatim CZSR Herceg Novi, CZSR Kotor sa odjeljenjima u Tivtu i Budvi, Prekršajni sud u Budvi sa odjeljenjima u Kotoru i Herceg Novom, Domove zdravlja Kotor, Tivat, Herceg Novi i ambulanta Radovići, ali i bolnice u Kotoru.
Projekat su podržali Centar za ženska prava iz Podgorice i Austrijska razvojna agencija.
