Omaž, životna priča, najmanje komemoracija, posvećeni nedavno premladom 46-godišnjem crnogorskom umjetniku i njegovom stvaralaštvu, Vojislavu Voju Kilibardi, magistru likovnih umjetnosti, uredniku likovnih programa u Herceg Festu, članu Savjeta Hercegnovskog filmskog festivala i organizacionog i kreativnog tima Hercegnovskog pozorišta i HAPS-a, istinskomn kulturnom pregaocu, organizovana je u Dvorani Park.
O Voju i njegovom stvaralaštvu govorili su njegovi saradnici, prijatelji dramski pisac Stevan Koprivica, urednica pozorišnih programa u Herceg Festu, Milina Kovačević, novinarka Vitka Vujnović, a svoja sjećanja prvo je podijelio predsjednik Opštine Stevan Katić:
“Ljepotu umjetnosti za koju je govorio da je „mjerilo snage i moći jednog naroda“ svesrdno je dijelio sa svima. Na isti način odnosio se prema učešću u pozorišnim predstavama, likovnim kolonijama, festivalima, različitim programima. Gdje god bi umjetnost, odnosno kultura pokucala na vrata, Vojo je bio spreman da ih otvori i osluškujući potrebe vremena i grada da pravo rješenje i nemjerljiv doprino”, kazao je Katić, ističići da je Kilibarda pripadao Herceg Novom cijelom dušom, te da se pridružio plejadi umjetnika koji su ga učinili gradom kulture.
Podsjetio je i da je Vojo kao član Savjeta filmskog festivala bio godinama uključen u organizaciju ove manifestacije od nacionalnog značaja, pa čak i ovog ljeta tokom pripreme i realizacije, a svaki put bio je siguran oslonac kvalitetu, postavljajući visoke kriterijume i težeći ka perfekcionizmu.
“Kako opisati koliko je bio poštovan i voljen u cijelom gradu i koliko je dao za njegov kulturni prosperitet? Možda je najbolje reći da smo se lako dogovarali oko važnih tema pred početak određenih manifestacija, jer to nije problem kada pred sobom imate profesionalca. Predstavljao je sigurnost da će krajnji rezultat biti postignut i da će se uspješno odigrati još jedan pozorišni, filmski ili bilo koji drugi festivalski program. Bio je neizostavan član ekipe Praznika mimoze, uvijek vedrog duha, predstavljajući Herceg Novi širom regiona, ali i učestvujući u organizaciji i realizaciji manifestacije.
Bio je vjeran prijatelj, odličan saradnik i kolega, mladi čovjek kojeg je volio cijeli Herceg Novi, ali i umjetnici na Cetinju gdje je zavšio srednju školu, Trebinju gdje je diplomirao ili Beogradu, Novom Sadu, Somboru, Tivtu, Novom Mestu, gdje je priređivao samostalne izložbe, o čemu svjedoče telegrami saučešća koji su nam stigli iz Novog Mesta, Bitole i drugih gradova”, riječi su predsjednika Katića.
Milina Kovačević je podsjetila na Vojovo odrastanje u Herceg Novom, a onda i odlazak kao petnaestogodišnjaka u Srednju umjetničku školu Petar Lubarda na Cetinju, pa studije slikarstvo na trebinjskoj Akademiji gdje je i diplomirao 2007. u klasi profesora Marka Musovića, koji je ostao njegov mentor i u narednim fazama akademskog napredovanja.
Pročitala je i tekst profesora i saradnika ALU Trebinje, njegovih kolega o vječnom dječaku, koji je ušao jedne godine, ne tako davno na Akademiju likovnih umjetnosti u Trebinju, i istog trena, svojim osmjehom, kao ogledalom svoje duše, pobrao simpatije svih.
“To se nije promijenilo za sve vrijeme njegovog studiranja i boravka na akademiji i Trebinju. Veliki prijatelj, drug, kolega, umjetnik. Kum, i još toliko toga javlja se u trenu kad izgovorimo to jednostavno ‘naš Vojo’. Razdragano i veselo lice, predivni smisao za humor, kojima je rješavao sve teške situacije, i tako i sebe i druge vraćao u “normalu” poznavali su mnogi u samom Trebinju. Jer je rado dolazio i govorio da voli platane, park, pijacu, ali I trebinjske pekare”, napisali su pored ostalog sa trebinjske Akademije.
U ime kolektiva Javne ustanove kulture Herceg fest, u kome je Milina Kovačević s Kilibardom radila šesnaest godina, paralelno sa angažmanom u Hercegnovskom pozorištu, ona je govorila o radu sa Vojom na mnogim projektima.
“Njegova interesovanja nisu se iscrpljivala u polju likovne umjetnosti, bio je živo zainteresovan i u toku sa pozorišnom i filmskom produkcijom i Crne Gore i regiona. U pozorištu, najviše je dao Hercegnovskom, u periodu kada smo na neki način počinjali ispočetka, kada smo izgubili mnogo i dalje se boreći za kontinuitet, obnavljali stare i kreirali nove predstave. Bio je uporni borac u još nezavršenoj borbi za status Hercegnovskog pozorišta. Pozorišnom stvaralaštvu dao je veliki doprinos kroz oblikovanje vizuelnog identiteta uz svaku predstavu, zbirke pozorišnih tekstova, monografije i brojne publikacije koje su objavljivali Herceg fest, Hercegnovsko pozorište i drugi izdavači.
Bio je i uspješan scenograf i to veliko polje njegovog interesovanja manifestovao je scenografijama za Noć četiri mjeseca, za Carevo novo odijelo, za San o Boki. Osim estetskog i funkcionalnog u tim scenografijama značajno je bilo zastupljeno simboličko promišljanje iz kojeg je proisticao niz rediteljskih i glumačkih ideja. HAPS u Herceg Novom je velika ljubav u kojoj smo zajedno tražili kontekste, uvijek angažovane, sa mišlju o tome šta ovaj festival znači novskoj publici, Hercegnovskom pozorištu i svima koji su u njih ugrađivali najvrijednije što čovjek ima: znanje i trud, ljubav i svoje vrijeme”, kazala je Kovačevićpodsjećajući i na Vojovo zvanje kustosa i zvanje Muzejskog savjetnika, što je ujedno i najviše stručno zvanje u nomenklaturi muzejske djelatnosti.
U likovnom iskazu “naslonjen” na kredo Petra Lubarde “Ja sam ja i slikam svijet po svojoj volji”, zaslužio je vrlo mlad tvrdnju uvaženog istoričara umjetnosti Bogdana Musovića da bi se Monografija savremene likovne umjetnosti Crne Gore mogla nasloviti: „Od Lubarde do Kilibarde“, dodala je, pored ostalog, ona, ukazujući na priznanja koja je dobijao, ali i davao kolegama sa kojiama je sarađivao ili bio mentor.
Stevan Koprivica je rekao da je njegov drug Vojo, slikar, istraživač ljepote, zanesen umjetnošću i životom, esteta, krenuo onomad na put beskraja, ne da bi otišao, nego da bi vidio šta to ima tamo, iza nečega i ničega, znatiželjan, kakav je uvijek bio.
“Otišao je u svoju sliku. A da nije bilo te njegove znatiželje imao bi danas još više slika, još više izložbi, još više slikarskih dokazivanja i potvrđivanja. Ali, on je htio da se okuša i u pozorištu, dizajnu, da putuje i istražuje, ne bi li dosegao sve ljepote ovog svijeta. Znatiželja i nemirni duh, kao u dječaka koji tek stasava, bili su dominanta karaktera mog druga Voja, u crnogorskoj i regionalnoj kulturološkoj mapi znanog kao Vojislav Kilibarda. U stalnom mentalitetskom doskoku između vrletnih i surovih Banjana i pitome i nježne Boke , u Novom koji nalazi, pa gubi, pa opet nalazi, pa opet gubi svoj civilizacijski profil, Vojo je nastojao i uspjevao da pronađe svoj lični identitet, opšte prepoznatljiv, a opet samo njegov.”
Vojo, između planina i mora, u svakoj svojoj slici imao je dio autoprtreta, a u svakom javnom nastupu i aktivnosti dio svoje slike, a njegova energija , ironija i upornost znali su da nam zamagle sliku o njemu, čak i u vremenu kada je bilo jasno da apsurdna bolest sa apsurdnim i neumitnim ishodima još jednom ima pogrešan izbor, primjetio je Koprivica koji je bio kao I svi uvjeren da će se Vojo na “elegnatan i volšeban način vratiti sebi, familiji i nama svima”.
“Evo danas, Vojo korača u prvom planu svoje slike, odlazeći da spozna šta to ima tamo iza, kao stari istočnjački maestro, duboko u nedosegnute horizonte. S tom razlikom da, što se tiče nas koji smo drugovali i djelili bokun vremena sa njim, nikada neće nestati. Tu si, druže, u slici, u našim životima, zavazda”, poručio je on.
Vitka Vujnović obraćanje je počela Vojovom rečenicom: “Rođen sam u Boki, Mediteranac sam i Škveranin!”
A onda je dodala:
“Vječiti dječak, sanjalica koji je i nemoguće činio mogućim, jer je tako želio i jer je vjerovao! U umjetnosti je radoznalac sve mogao mijenjati – prijatelje – nikada! Prihvatao ih je i volio baš takve kakvi jesu – i time ih je činio boljim.
Brižan, osjetljiv, nježan, iskren. Prepoznavao se po tome što je tri koraka prije njega stizao njegov osmjeh, pa zagrljaj, pa pozdrav, najčešće – OČI MOJE MILE!
Volio je da sa prijateljima podijeli magiju velikih i onih malih trenutaka zadovoljstva. Dijelio je sa nama aplauze i uspjehe, ali i osporavanja i kritike kad ih je bilo.
“A najljepše je dijelio pregršti radosti i isporučivao je gotovo svakodnevno onima koji su imali privilegiju da sa njim provedu dan”, kazala je Vitka, birajući prave riječi o svestranom stvaraocu I prijatelju, koji je MOJE pretvarao uvijek u NAŠE.
“I Vojovo prijateljstvo u skladu je sa Kamijevom mišlju: Nemoj hodati iza mene; možda te neću voditi. Nemoj hodati ispred mene; možda te neću slijediti. Samo hodaj pored mene i budi mi prijatelj. Takav je prijatelj bio Vugi, Vojo, Vosun, Vojče i moj Vojko. Znali smo da tumačimo i tišine. Znali da se došaptavamo na svim jezicima prijateljstva. Otud ovih dana na adresu hercegnovske opštine i Herceg festa – stižu telegrami iz Novog mesta, iz Niša i Beograda, iz Bitolja… u svima nevjerica i tuga zbog njegovog preranog odlaska, želja da nađe mir u nekom svijetu boljem od ovog. Zaslužio ga je! I životom i djelom!”, poručila je Vujnović.
Skup je protekao, uz progodne besjede, ali i inserte iz Vojovog intervjua sa Vitkom Vujnović, bez minuta ćutanja,”jer Voju ne priliči tišina”.
Umjesto toga uslijedio je gromki aplauz za sve što je volio, radio, stvorio “za sve što nam je ostavio i što znamo da će nas kad dođe vrijeme sačekati PRIJATELJ!”
