U porodici prosvjetnih radnika, Marela Savić je odrastala u uvjerenju da je žena u potpunosti ravnopravna sa muškarcem, te da samo od njene upornosti, posvećenosti i želje da bude uspješna, zavisi da li će to zaista tako i biti.
„U mojoj primarnoj porodici su rad i odgovornost bili visoko cijenjeni, a odličan uspjeh u školi i primjerno vladanje su se podrazumijevali. Imala sam podršku za sopstvene izbore, ali i odgovornost za sopstvene odluke, što je oblikovalo moju ličnost, izgradilo samopouzdanje i razvilo osjećaj lične odgovornosti“, priča nam aktuelna direkorka JU Dječiji dom Mladost u Bijeloj.
Od najranijeg školskog uzrasta Savić kaže da je znala da će studirati, a već tokom gimnazije imala je jasnu predstavu o profesijama/poslovima, u kojima ne vidi svoju budućnost.
„Nakon kraćeg početnog lutanja između medicine, psihologije i prava, procijenila sam da su pravne nauke (Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu), prostor u kome ću imati mogućnost, da ostvarim svoj puni potencijal. Naravno, kao i većina mladih ljudi koji upisuju studije prava, vidjela sam sebe u pravosuđu, međutim, život je imao drugačiji plan za mene.Svoje radno angažovanje započela sam kao advokatski pripravnik, i nastavila kao sudijski pripravnik. Bile su to devedesete, vrijeme raspada države, velike ekonomske krize, visoke stope nezaposlenosti. Nakon okončanja pripravničkog staža, koji je u najvećem dijelu bio volonterski, i položenog državnog ispita, kratko vrijeme radim u Poreskoj upravi, a ubrzo poslije toga spletom okolnosti, postajem dio sistema socijalne i dječje zaštite. Skoro tri decenije sam dio kolektiva JU Dječji dom „Mladost“ Bijela, a posljednje četiri godine obavljam poslove direktorice ove ustanove“.
Rukovodeća pozicija velika odgovornost
Imenovanje za direktoricu Doma u Bijeloj, doživjela je kao priznanje za višedecenijski naporan rad i kontinuiranu posvećenost djeci koja nemaju sreću da odrastaju u svojim porodicama.
„U tom kontekstu osjećam dodatnu odgovornost da sa pozicije koju obavljam dam svoj maksimum, u poboljšanju uslova u kojima djeca borave, unapređenju stručnog rada sa njima, i sveukupne organizacije rada u ustanovi. Posao direktora ovakve ustanove podrazumijeva naporan rad, posvećenost, i ogromnu odgovornost. Poslovi rukovođenja ustanovom zahtjevaju da ste uvijek dostupni i spremni da rješavate probleme, i u tom smislu ne postoji radno vrijeme. Dakle, okolnost da koristite godišnji odmor, praznični ili svoj redovan slobodan dan, ne znači da imate pravo na klasičan otklon od posla. Podrazumijeva se da ste dostupni 24 sata dnevno 12 mjeseci u godini, da sa svojim timom rješavate sve probleme, kojih je mnogo“, navodi Savić.
Rad sa najranjivijom kategorijom djece u našoj državi, zahtijeva visok stepen senzibilnosti, razumijevanje problema i trauma sa kojima dijete dolazi, te se u tom kontekstu primjenjuje individualni pristup, u najboljem interesu djeteta.
„Poseban aspekt rukovođenja predstavljaju vještine dobre organizacije rada, koji je u svakom segmentu timski, i kreiranje dobre atmosfere u kolektivu, u kojoj se svaki zaposleni, a posebno onaj koji je u direktnom radu sa djecom osjeća važnim, u mjeri da ustanovu doživljava kao mjesto u kome ima prostora za svoj lični profesionalni rast, jer zadovoljan zaposleni, predstavlja jedan od ključnih uslova za dobru uslugu i zadovoljno dijete. Uz sve kompleksne poslove koje nosi rukovođenje ovakvom ustanovom, poseban izazov predstavlja saradnja sa zdravstvenim i prosvjetnim sistemom, u kontekstu relativno velikog broja djece sa smetnjama i teškoćama u razvoju, mentalnim problemima, kao i djece koja prije smještaja u ustanovu nisu bila uključena u obrazovni proces ili su neredovno pohađala nastavu“,objašnjava naša sagovornica.
I kad su Dom vodili muškarci, iza njih su bile žene
U dugoj istoriji ove ustanove (iduće godine JU Dječji dom „Mladost“ Bijela slavi 80 godina rada), direktori su, uglavnom, bili muškarci. Kako to objašnjava u kontekstu naše priče o rodnoj ravnopravnosti i ženama na upravljačkim i mjestima odlučivanja?
„Postoji podatak da je daleke 1946.godine, kada je ova ustanova osnovana, na mjesto upravnice postavljena Danica Dokmanović. Ova dama je obavljala poslove upravnice, nepune dvije godine, nakon čega ju je na tim poslovima zamjenio muškarac, i od tada pa sve do prije par godina direktori su bili isključivo muškarci. Naravno, uz direktore muškarce, uglavnom su bile žene, uporne i posvećene radilice, koje su u ovakvim poslovima pomaganja najranjivijoj kategoriji djece, pronašle smisao i prepoznale svoju misiju“.
U tradicionalnom društvu kakvo je naše, žene su u situaciji da se u kontinuitetu bore za ravnopravnost sa muškarcima, dodaje ona.
„Učestali slučajevi nasilja nad ženama i nasilja u porodici svjedoče da kao društvo još uvijek nismo prevazišli predrasude iz prošlosti. Dobra zakonska rješenja koja tretiraju oblast nasilja u porodici i porodičnoj zajednici, i njihova adekvatna primjena u sudskoj praksi biće put ka boljem položaju žene i humanijem društvu kome težimo“.
Zastupljenost žena u politici nije dovoljna
Da bi žene imale više prostora da polički djeluju nije bitan samo broj, nego i puno učešće i promovisanje koncepta rodne ravnopravnosti u javnim politikama,ističe Savić.
„Takođe, obrasci političke kulture i vladajuća pravila unutar stranaka su netransparentna, nedostaju procedure i jasna pravila političke borbe, što ženama otežava aktivizam i napredovanje u politici.
U našoj državi žene su veoma rijetko zastupljene na mjestima predsjednika/ca Opština, te predsjednika/ca Skupština opština. U našem gradu su trenutno na pozicijama gradonačelnika i predsjednika Skupštine opštine muškarci. Žene su i u našoj Skupštini opštine ,nažalost ,u manjini. Zbog toga je neophodno definisanje afirmativnih mjera, pravila i aktivnosti na povećanju broja žena među odbornicama i u izvršnoj vlasti. Jedan od efikasnih modela bi mogao biti formiranje ženske parlamentarne mreže, koju bi činile sve odbornice. Ova mreža bi odbornice učinila vidljivijima, i mogla bi svakako osigurati podršku za ženske inicijative“, predlaže Savić.
Dvije Novljanke na poziciji ministarki, u aktuelnoj Vladi Crne Gore, govori nam da su žene u našem gradu uspjele, ipak, da se izbore za značajne pozicije u društvu,kaže naša sagovornica, ali i zaključuje:
„Ovo ohrabruje, ali nam pokazuje da je pred nama još dug put do jednakosti, boljeg i humanijeg društva“.
Ovaj tekst je realizovan kroz projekat Ministarstva kulture i medija „Rodna
ravnopravnost u Herceg Novom: Od stereotipa do uspjeha”
Pročitajte i prethodne tekstove:
Ana Badnjar: Ravnopravnost nije kvota, već vrijednost
Sanja Crnić: Politika još uvijek rezervisana za muškarce, a žene su karakternije
Dubravka Raičević: Žene mijenjaju lice Boke, od marginalizacije do preduzetništva
Slađana Vujović: Do rodne ravnopravnosti edukacijom mladih žena, muškaraca i roditelja
Jana Radan: Voljela bih da žene ne moraju da budu “posebne” da bi bile prisutne
Svetlana Stanovčić: Moj izbor je da život u gradu zamijenim životom na selu
Milica Boca: Uzdam se u istrajnost i tvrdoglavost balkanskih žena
