U Herceg Novom je mnogo obrazovanih žena, koje uspijevaju da skrenu pažnju na sebe, društveno korisnim akcijama, slobodnim iznošenjem svojih stavova, željom za dijalogom, rušenjem stereotipa u svim oblastima, posebno kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti. Među njima je 35-godišnja Milica Boca, rođena i odrasla u Herceg Novom, puna istraživačkog duha, od akcije stalne potrebe da gradi bolji sopstveni I svijet svoje okoline.
Radi u porodičnoj firmi, nakon završenog Fakulteta za menadzment u Herceg Novom. Karijerni put gradi kroz taj posao, dok svoje slobodno vrijeme najviše usmjerava na volonterski rad, kroz Crveni Krst, ekološke akcije čišćenja, istraživanja…
“Ono što smatram dijelom svog identiteta su putovanja iz kojih imam priliku da upozna druge kulture i nadograđujem sebe. Obožavam prirodu, te je jedno od mojih hobija i planinarnje i istraživanje ljepota Crne Gore. Takođe, ispunjava me istraživanje same sebe”, priča Boca koja je psoljednjih godina u novskoji i crnogorskoj javnosti pozanta po ekološkim akcijama.
Jednom je rekla: ”Neću stati dok ne očistim Crnu Goru!” Da li posustaje?
“Način djelovanja našeg pokreta se u međuvremenu promijenio. Ritam akcija je dosta drugačiji, usporeniji. To je uzrokovano jednim dijelom odgovornijim postupanjem preduzeća “Čistoća” i time što se sam broj divljih deponija u našem gradu smanjio. Za vrijeme pandemije korona virusa mogućnosti su bile ograničene i naglo smo morali prekinuti naš rad. I u toj pauzi smo uvidjeli da smo preuzeli previše odgovornosti, a očekivanja od zajednice su postala prevelika. Odlučili smo, s obzirom na to da je sve ovo isključivo volonterski rad, da usporimo, da ne pregorimo, da bismo došli do onoga što je konačni cilj. To ne znači da je situacija sjajna, ali je mnogo bolja i u jednoj mjeri to smatram i našim uspjehom. Tako da počevši od lokalne zajednice, počinjemo da se umrežavamo i sa drugim NVO I pokretima u Crnoj Gori, učestvujemo u akcijama u drugim gradovima. Ritam jeste promijenjen, ali cilj – da očistim Crnu Goru i dalje stoji ispred mene”.
NVO sektor će uskoro ogoliti sve, a nosioci NVO sektora su žene
Bez statistika i procenata Milica Boca kao ekološka aktivistkinja primjećuje da je više žena u NVO sektoru, a muškaraca u javnom posebno na mjestimao dlučivanja.
“Sebi nikad nisam dozvolila da se spustam na tako nizak I nazadan nivo u kom ću sebe pozicionirati u odnosu na pol, ali ono za šta mi procenti I statistike nisu potrebni, već prosto opažanje jeste da su muškarci mnogo više zastupljeni na pozicijama odlučivanja u javnom sektoru i javnim institucijama. Uzrok tome ćemo naći u patrijarhatu i lošm politikama koje su nam nametnute na svakom drutvenom nivou od rođenja. S obzirom da nas već kao djevojčice počinju utišavati i kalupiti nije nam se ni za čuditi što kao odrasle formirane osobe ne znamo da dignemo glas protiv takvih stvari. Prosto nas zivot nosi, samo bijemo bitke na dnevnom nivou, bez mogućnosti da sagledamo širu sliku. Ne smatram sebe aktivnom na polju feminizma, ali to uopšte ne isključuje moju apsolutnu svijest o poziciji žena u Herceg Novom, a samim tim u Crnoj Gori, Ono što muškarci, kod kojih su poluge moći, moraju brzo da shvate, jeste da će NVO sektor uskoro ogoliti sve, a nosioci NVO sektora su žene. Trebalo bi što prije da nađemo model funkcionisanja u kom će javne ustanove početi da doživaljavaju NVO sektor kao svoje saradnike, a ne protivnike i samim tim će se i žene lakše i bolje pozicionirati i u javnom sektoru”.
Prema njenim riječima, ne čudi podatak da su žene u NVO sektoru zastupljenije, jer jedino tu u potpunosti mogu da izraze svoje ideje I kreativnost, “jer smo, nažalost, prisiljene da same sebi stvorimo okolnosti u kojima ćemo moći da izrazimo svoje pune kapacitete I djelujemo za dobrobit čitave zajednice”.
Protiv sistema centralizacije, mizoginije
Današnji politički način fukncionisanja je takav da je sve centralizovano. Sve prave, velike odluke, uvijek stoje u rukama jednog čovjeka koji je, na kraju dana, muškarac, kaže Milica.
“Kao da imaju idealnu formulu po kojoj će ispoštovati pravilo o zastupljenosti žena na pozicijama odlučivanja. Kao i nažalost sve drugo u našoj državi, formalno zadovoljimo pravila, a ne rješavamo probleme iz korijena”.
Ono što treba da nas zabrine jeste da i kad imamo žene koje su istaknutije i koje jasno i glasno iznose svoje mišljenje, skloni smo tome, ukazuje naša sagovornica, da ih medijski i po društvenim mrežama rastrgnemo, isključivo i samo zato što su žene.
“Mizoginija je toliko prisutna da je čak i nama ženama teško da se odupremo usvojenim lošim obrascima razmišljanja. Bez obzira koliko jasno, precizno i tačno žena iznese svoj stav, mi kao društvo i dalje nismo spremni da čujemo šta se govori, nego ko govori. Izložene tako teškim javnim osudama i kritikama dobar dio žena i odustane i ne nađe snagu da se bori sa takvim okolnostima”.
Sloboda u svakom životnom izboru
Milica sebe nikad nije ograničavala zbog toga što je žena. Odgojena je, kako kaže, u porodici u kojoj joj je dozvoljeno da se razvija kao osoba u kojem god pravcu želi.
“Nažalost prvim iskoracima u svijet sam shvatila da situacija nije kao kod kuće. Muškaricma se već od osnovne škole tolerišu razne stvari samo zato što su muškarci ( a pusti, to su dječaci ), zbog tih rodnih stereotipa djevojčicama se od malena nameće osjećaj odgovornosti u mnogo većoj mjeri nego dječacima. Kasnije kroz studenstko doba imala sam prilike da upoznam djevojke iz drugih krajeva Crne Gore i zaista moram primjetiti da kao neko ko je rođen i odrastao u Herceg Novom nosila sam sa sobom mnogo više slobode u razmišljanjima i ponašanju nego djevojke iz drugih krajeva”.
Ali, ta činjenica ne ublažava one najstrašnije oblike rodne neravnopravnosti. Čak nosi opasnost da ušuskane u svoje privide ravnopravnosti i slobode ostanemo zarobljene onim najtežim oblicima mizoginije, seksizma i rodne neravnopravnosti, smatra Milica Boca.
“Imajući svijest o svemu ovome jedno vrijeme sam bila obeshrabrena okolnostima u kojima se ostvarujem kao osoba, ali jako brzo sam preuzela stvari u svoje ruke i ne želim da dozvolim da mi sredina diktira način na koji ću sebe graditi kroz zžvot i karijeru”.
Kako prevazići stereotipe?
Naša sagovrnica smatra da nažalost, nijedan stereotip nije prevaziđen, te da ih nikada nećemo prevazići kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti.
“Ono što vidim kao rješenje jesu jaki mehanizmi koji žene polako grade da ogole sve loše principe funkcionisanja koje patrijarhat nosi sa sobom. Tim putem kojim smo odlučno krenule polako odgajamo i nove generacije sinova koji će sa sobom nositi neke malo drugačije vrijednosti. Uzdam se u istrajnost i tvrdoglavost balkanskih žena, koje primjere dobrih praksi imaju prilike da vide u razvijeniim državama svijeta”.
Tek onda kad budemo mogli da čujemo jedni drugi i kada zadovoljimo ravnopravnost, ne samo rodnu, nego u svim oblastima, možemo govoriti o zdravom društvu,uvjerena je Milica.
“Kultura dijaloga kod nas ne postoji. Smatram da bi učesće žena u političkim odlukama u većoj mjeri I kroz rješavanje problema na pravi način naše društvo povelo ka boljitku i napretku. Prije svega nama treba država koja će izgraditi jak sistem, pa tek onda možemo pričati o izgradnji povjerenja žena u institucije. Tek kada izgradimo povjerenje u institucije moći ćemo da vjerujemo da će nas prvo neko čuti, a onda i zaštititi. Upravo zato što nemamo državu i sistem izgrađen na pravim vrijednostima kao rezultat imamo konkretan primjer NVO Sigurna ženska kuća, koja je stvorena kao sklonište za žene žrtve nasilja u porodici”
To je primjer u kom imamo presjek stanja stvari u našoj državi. Jer, kaže Milica, žena ženi nije vuk, već su kroz svoje djelovanje uspjele izgraditi zajednicu koja podržava istiti.
“Ovo je samo jedan primer koji potvrđuje ono što sam rekla, a to je da žene kroz NVO sektor mogu da pokažu svoj potencijal, ogole ovaj naš truli sistem do kraja. Lokalna zajednica treba da edukuje mlađe generacije o svojim pravima, o tome da treba da se zauzmu za sebe, da ne trpe ništa samo da bi se uklopile. Iz navedenog primjera možemo da vidimo da je žena opet prepuštena da sama sebi stvori sigurno okruženje. A država treba na istom tom primjeru da vidi koliko je naš sistem izopačen, čim smo dozvolili da nam osnovno pravo na žvot reguliše jedna NVO”.
Ono čime se Milica vodi jeste da svojim primjerom pokaže da se može, smije i treba dići glas u svakoj situaciji u kojoj se osjećamo obespravljeno.
“Uvijek sam više naklonjena tome da djevojčicama i mlađim djevojkama treba pokazati kako, a ne pričati zašto”, poručuje Milica Boca.
Ovaj tekst je realizovan kroz projekat Ministarstva kulture i medija „Rodna
ravnopravnost u Herceg Novom: Od stereotipa do uspjeha”
Pročitajte i prethodne tekstove:
Ana Badnjar: Ravnopravnost nije kvota, već vrijednost
Sanja Crnić: Politika još uvijek rezervisana za muškarce, a žene su karakternije
Dubravka Raičević: Žene mijenjaju lice Boke, od marginalizacije do preduzetništva
Slađana Vujović: Do rodne ravnopravnosti edukacijom mladih žena, muškaraca i roditelja
Jana Radan: Voljela bih da žene ne moraju da budu “posebne” da bi bile prisutne
Svetlana Stanovčić: Moj izbor je da život u gradu zamijenim životom na selu
